ZAŠTO SI TO UČINIO

 – Ilija, šapnuh mu tiho na uho, kroz plač, upravo su mi ubili oca …

piše: Drago Oršić
Negdje između 1995. i 2000. godine, bijah sudionikom jedne, ne baš bezazlene scene, a naravno gdje, nego u gostionici. Kratko navratih u Hrvatsku, radi bolesti u obitelji, i dok se supruga brinula da stvari dovede koliko se moglo u red, što se tiče bolesnika, jer ona je ipak medicinska sestra, ja se odlučih pobrinuti za neke stvari, koje spadahu u moju domenu.

A bilo je toga dosta.

I, kako to kod nas u lijepoj našoj posta, ili nastavi biti već ustaljeni običaj, a kako se uvjerih niti danas nije drugačije, zatrebaš li nekoga za izvedbu svojega nauma, ne daj bože ga potražiti na radnome mjestu jer tamo ga sigurno nećeš naći, ali sigurno ćeš ga naći u obližnjoj gostionici. Pošto izbor nije bio veliki, jer radilo se o selu, nađoh ga iz prve, a onda je red sa njim i popiti po piće, kao prvo da mu se ne zamjeriš a kao drugo, nažalost, kod nas važi geslo, prvo osobno zadovoljstvo, a tek onda posao. No ostavimo sada to, nije dio priče.

I dok smo, stojeći pored šanka, polako ispijali pivo, Touborg naravno, uđe u gostionicu osoba, potpuno neuobičajeno spremljena i odjevena za ovaj dio svijeta i dana. Odijelo tamno, od vjerujem vrlo finog materijala, besprijekorna bijela košulja sa odgovarajućom kravatom, preko koje se sijala zlatna kopča, uredna frizura, nešto duže prosijede kose, a po izgovoru, kojim se obratio vlasniku iza šanka, moglo se zaključiti da dosta dugo nije hrvatski jezik dnevno upotrebljavao.

– Oprostite molim, dali bi mi mogli biti od pomoći.

–Sigurno, rode, samo reci kako, odgovori mu vlasnik sa blagim osmijehom na licu, jer i njega je izgovor stranca zabavio.

–Kazali su mi da ovdje vjerojatno, o ovo doba dana prebiva, i da ću ga ovdje naći... i reče ime osobe koju traži. Ime je izgovorio točno, bez ikakvoga iskrivljenja.

Sada je u gostionici nastao muk, jer svi bijahu zainteresirani, što to jedan stranac i po izgledu fini gospodin može trebati, seosku vucibatinu, pijanca i propalicu, koji se nikada nije prihvatio poštenoga posla, no je uvijek čudnim načinom preživljavao. Posjedovao je kućerak na kraju sela, nikada se nije ženio, ali je uredno bio gost u gostionici, nekada sa, a više puta bez novca.

I danas je sjedio za polupraznom bocom piva, koju mu je valjda netko platio, i polupijano zurio u šank. Ne znam dali je od svega i shvatio išta, što se za šankom dešavalo.

– E rode, dobro su ti rekli. Vidiš onoga tamo u kutu, onu smrdljivu pijanu lešinu, e to ti je spodoba koju tražiš. Kako izgleda da si okasnio dan dva, možda ga nebi više među živima ni zatekao.

To njegovo izlaganje izazvalo je pokoji podsmijeh kod nas prisutnih, ali smijeh ili bar smiješak na licu pridošlice ne primjetismo. On se polako okrete i odmjeri osobu pokazanu od gostioničara, jednim dugim, ali zaista dugim pogledom. Iz znatiželje promatrah njegove crte lica, koje su odavale izraze koje bih teško mogao opisati. Bilo je tu srdžbe, bijesa, ali i razočaranja. Polako, jako polako približio se stolu pijanca i upro svoj, sada odlučan pogled u njega. Sada ga je i dotični registrirao i podigao svoj mutni pogled prema njemu, prvo sa nekakvom mješavinom smiješka, valjda nadajući se da bi mogao dobiti još jedno besplatno piće, ali vidjevši ozbiljan obeshrabrujući pogled ipak se malo uozbiljio.

– Poznaješ li ti mene ..……i nazva ga punim imenom i prezimenom, glasom koji je sada bio toliko rezak, da mi se kosa na glavi naježila. Primjetih da je učinak i kod oslovljene osobe morao biti sličan, jer mu se pogled naglo izbistrio i da mu je tijelo zauzelo nekakav ukočeni stav.

– Ne, sigurno ne, a odakle bih ja vas mogao poznavati, upita nekako nesigurno.

–Vidiš, ja tebe dobro poznajem. Ako možeš, vrati svoj alkoholizirani mozak u godinu 1959 pa će ti mnoge stvari biti jasne, a onda ćeš se i mene sjetiti. Samo onda ja nisam bio ovaj gospodin, nego tek dječak od tek desetak godina koji se nerijetko sa ostalom dječurlijom znao igrati na utvaju iza tvoje kuče. I dok je djetinjstvo drugih prolazilo u nebrizi i igri, moje je imalo jednu strašnu tajnu, koju nitko nije smio saznati. Govori li ti ime mog oca nešto… moralo bi.

Sada sam, ne samo ja primijetio nagli trzaj u cijelom biču pijanca. Izgovoreno ime pogodilo ga je kao grom iz vedra neba. Poznanik pored mene tiho, više za sebe prozbori, sad znam tko je on.

–Vidiš, moj otac je bio u ustašama, seoskoj straži i nikome se nije zamjerio. Svi su ga poštovali a on je svo to ustaštvo i shvaćao kao neku vrstu vojničke prolaznosti. Nikada nije ni metka ispalio niti ikoga naružio. Koliko je on ovdje mogao znati što se sve događalo pod okriljem ustaškoga pokreta, pa ni radio nismo imali.

No svejedno, kada su došli partizani morao se skriti, jer njima je svaki ustaša bio dobar samo kao mrtvi ustaša. Skrivali smo ga na stanovima izvan sela, sve do te kobne 1959. kada si ga ti vidio. Iako nisi imao ma baš nikakve koristi od toga prijavio si ga. Uhitili su ga i organizirali teatar od suđenja u Zenici. Iako mu ništa nisu mogli dokazati, osudili su ga na smrt strijeljanjem.

Kod kuće smo znali kada će biti strijeljan, no niti smo ikome smjeli reći niti pokazati bilo kakovu tugu, jer nam je to strogo zabranjeno. Sjećam se toga dana još uvijek, kao da je bilo jučer, iako su godine prošle. Mater me potjerala da se idem igrati sa društvom, misleći da ću valjda lakše podnijeti tih kobnih 11 sati kada je trebao biti strijeljan.

Igrali smo “piriza i pale”, jedne stare, sada već zaboravljene čobanske igre. Ja sam bio na redu izbaciti piriz iz početne rupe, i baš kada sam ga palom bacio u zrak počelo je na crkvenom tornju izbijati 11 sati. Moj udarac je bio toliko jak, da piriz poslije nismo mogli naći. Pao sam Iliji oko vrata i sva rijeka suza koju sam imao u sebi slila mu se na gola prsa. Nije znao i nije mogao shvatiti što mi je, pa me upita.

–Što je pobogu, što se desilo?

–Ilija, šapnuh mu tiho na uho, kroz plač, upravo su mi ubili oca.

Nije ništa rekao. Nijemo me je stegao u još jači zagrljaj i zaplakao sa mnom.

– E vidiš gade, onda sam se zarekao da ću te ubiti, bilo kada, bilo gdje, jer nisam shvatio da netko može bilo čiji život prodati za ništa. Pobjegao sam iz toga zatvora od države i dugo godina živio u Australiji, uvijek sa mišlju da se moram vratiti i učiniti ono u što sam se zakleo. No godine i dugi razgovori sa svećenicima doveli su me do saznanja, da te svakako moram naći, no ne da te ubijem, nego samo da te upitam

-Zašto si to učinio?

Nakon jednog dugog upitnoga pogleda, i spoznaje da neće dobiti odgovor, okrenuo se i zaželjevši nam prijatan dan, napustio je gostionicu.

Nisam ga nikada više vidio.