Časopis Jezik
Prosuđujući čije osobine, u razgovornom jeziku često posegnemo za rečenicom To mu je loša mana. I na blogovima zna se pronaći rasprava o dvoličnosti kao lošoj mani čovjeka, o naivnosti se također piše kao o lošoj ljudskoj mani i sl. Što je u navedenim primjerima pogrješno?
Riječ loš naši suvremeni rječnici bilježe u većem broju značenja. U izrazima loš prijatelj ili loš muž riječ loš znači onaj koji nije onakav kakav bi po očekivanju morao biti, dok u izrazu loš čovjek znači onaj koji nije pošten, dobar, koji je spreman na zlo, koji je zao, pokvaren – dakle koji ima kakvu lošu ljudsku osobinu ili – manu.
Mana upravo znači kakav nedostatak, pogrješku, neispravnost pa možemo, primjerice, imati govornu manu (ili govorni nedostatak), srčanu manu (ili srčani nedostatak) i sl. I o ljudskim osobinama možemo govoriti kao o nedostatcima, odnosno manama. Ako dakle procjenjujemo čije osobine te ih određujemo kao loše, ne treba uz riječ mana upotrijebiti loš jer je već u samoj mani značenje negativne prosudbe same pridane osobine. Zato dvoličnost možemo smatrati lošom ljudskom osobinom ili manom – uz nju ne treba riječ loša da bismo ju označili kao takvu. Tako je i s naivnosti: ako je naivnost loša ljudska osobina, onda je ona mana onoga komu se pripisuje, njegov nedostatak pa je suvišno uz manuupotrijebiti i riječ loša.
Nema, dakle, i loše i dobre mane, ali ima loših i dobrih ljudskih osobina. Možda je bolje tražiti u drugima dobre osobine, a nemane; kad su već i onako same loše, ne moramo im dodavanjem te riječi pridavati veću važnost od one koju same po sebi podrazumijevaju.
Savjet napisla: Jadranka Mlikota