MOJA HRVATSKA
piše: Daniel Ligeska
Zagreb/Navečer mladi i oni stariji idu na cugu u Tkalčićevu. Tamo se sjedi, razgovara, tamo se gledaju drugi, tamo se ogovara …ali najvažnije je da se pokažeš! Muškarci napinju svoje mišiće, žene pokazuju lijepe, od sunca potamnjele, noge. Neki stalno šetaju tamo i nazad kako bi ih drugi samo gledali. Izgleda kao neka modna revija, pa čak neki reality show -„ Top model“ u kojem svatko može sudjelovati. Pobjedit će onaj koji dobije najviše komentara. Netko mi je rekao ...pa to u Zagrebu nije ništa, moraš ići u Dalmaciju …
Kaže se da se Poljaci stalno tuže. Prije svega na vrijeme … Kad je vruće, onda bi moglo biti hladnije, kad je zima, moglo bi već doći ljeto …Nismo u tome osamljeni. I Hrvatima je ili prevruće ili prehladno. Sad je ljeto i teško je izdržit zbog sparine. Pasja vrućina.
Fakat, fakat, fakat ...Idem tramvajem, pokraj mene sjedi neka djevojka i razgovara s prijateljicom. Svako druga riječ je fakat. Kako je bezobrazna, mislim, toliko psuje! Eto, fakat, pomislio sam da je to iz engleskog kao „ fuck it“, ali fakat je zagrebački slang i označava stvarno. U takvim situacijama mislim kako je ovaj hrvatski književni jezik koji učim „ fakat“ nešto drugo od ovoga jezika kojim ljudi govore svakodnevno!
Kupio sam knjigu Hrvoja Šalkovića „Nulti meridijan- Put oko svijeta u 97 dana“. Inače, Hrvoje je poznati putnik a kad sam došao u Zagreb bio sam na nekom „welcome party“ za studente iz ove ljetne škole i tamo je nastupao kao DJ.
Uvijek mi je smiješno kad dolazim u neku knjižaru, jer prodavačice uvijek gledaju na mene kao na zločinca ili lopova. Eto, meni se čini da u Hrvatskoj knjige kupuju samo stranci. Dosta su skupe za hrvatske uvjete života.