IZ DRUGIH MEDIJA ...črčkarije.com
Završio sam s poslom, nazvao Nikolu i Josipa i krenuo prema Maksimirskoj 51. Ušli smo u prostoriju punu uglavnom mlađih ljudi, zauzeli sjedala i predavanje je počelo. Gdje smo to zapravo došli? Bila je to ovogodišnja, jubilarna deseta po redu, Opća planinarska škola u organizaciji HPD Kapela iz Zagreba. Nakon predavanja upoznali smo se i s drugim ljudima. Eto, tako je krenulo! Nakon prvih predavanja uslijedili su i prvi planinarski izleti – Medvednica, Samoborsko gorje, Orlova stijena…
Većina nas je već imala dodir s planinarstvom. Neki su bili i iskusniji, ali su upisali školu kako bi mogli polagati neke zahtjevnije tečajeve (vodički, visokogorski, alpinistički…), a bilo je i ljudi iz drugih planinarskih društava (Panj, Matica..). Nekolicina početnika po prvi put je navukla gojzerice na noge i krenula u isprobavanje avanture planinarstva koja će im se možda i svidjeti, a možda i neće. Voditelji škole Damir Gross i Alida Maskalan pomagali su praktičnim savjetima te strpljivo trpjeli one “živahnije” planinare koji su unosili u nastavu određenu dozu anarhoidnosti i slabije poslušnosti. Terenske pokazne vježbe po brdima diljem Hrvatske vrlo brzo su postale avanture koje su se s oduševljenjem prepričavale u pauzama između predavanja – bilo riječ o pokaznoj alpinističkoj vježbi na Okiću ili iscrpljivanju zaliha rakije na šanku planinarskog doma u Tuku.
Imali smo priliku, nakon vruće svibanjske subote, iskusiti i hladnu nedjeljnu zimu na Bijelim stijenama koje su u kasno proljeće osvanule pod snježnim pokrivačem. S izleta smo donosili svakakve uspomene – neki planinarske žigove, neki par brojeva veće hlače, neki lubanje strvina koje bi našli u šumi dok su neki donosili razne ozlijede koje su zadobili pokušavajući se ugrijati rakijom.
Red predavanja, red izleta, red zezancije i eto ispita! Puni treme stajali smo u prostoriji iščekujući test i ponavljajući gradivo. “Kakva će biti pitanja, hoće li nas tražiti pokazati im sve one čvorove…?” – šuškali smo zabrinuto među sobom, no test na kraju nije bio toliko strašan. Neki su došli bez kemijske, no čak su i oni uspjeli položiti. Nagrada za prolaz stigla je u obliku završnog izleta na Sinjal – najviši vrh Hrvatske koji se nalazi na Dinari. Pun autobus odlično raspoloženih planinara grabio je Likom prema Kninu. “Gazi Kele, možeš ti to!” vikali smo vozaču koji je uz melodije Ćire Gašparca samoubilački prestizao sve živo na cesti. Mi smo pljeskali Keletu, on se smiješio, a auti, busevi, kamioni i motokultivatori iza nas su gutali prašinu. U Kninu je slijedila opskrba mesom za roštilj i pivom za večernju feštu.
Prvo pivo smo otvorili na vrućem asfaltu perona kninskog kolodvora te lagano pijuckali gledajući Dinaru u daljini pod oblacima. Utrpali smo se u bus i krenuli dalje do slapa riječice Krčić (Topoljski buk) koji nam se ukazao u svoj svojoj raskoši. Predivan slap strpljivo je pozirao dok smo ga slikali nježno nas posipajući vodenom prašinom koja nas je osvježavala tog sparnog popodneva. Po dolasku u seoce Guge podijelili smo se – dio ljudi nastavljao je dalje kombijima i imao dva sata hoda do planinarskog doma Brezovac gdje smo noćili, a jedan manji dio ljudi krenuo je pješke iz samih Guga. Kišu nismo izbjegli – svi smo se popodne našli u domu naskroz promočeni. Ugrijalo nas je toplo jelo, a zatim je kiša stala i nastavili smo s roštiljem i zabavom koja je potrajala. Našla se i usna harmonika, zapjevalo se, zezalo se, a zatim i zahrkalo u pravilnom ritmu koji je većinu držao budnom do jutra.
Nedjelja je osvanula vedra i sunčana, a nakon doručka kolona novih-starih planinara krenula je polako prema vrhu Sinjal često se zaustavljajući radi fotografiranja prekrasnih vizura Dinare i livade Samar. Neki sporiji, neki brži, ali uskoro svi zajedno kod stupića s oznakom “Sinjal- 1831m, najviši vrh Hrvatske”. Uslijedilo je zajedničko slikanje sa hrvatskom trobojnicom i plavim barjakom HPD Kapela, a zatim svečana dodjela diploma. Damir i Alida, voditelji škole, prozivali su nas i uručivali nam diplome završene planinarske škole, a Luka nas je alpinističkim užetom “krstio” po guzici. Neke jače, a neke slabije – svakom prema zaslugama i grijesima. Otvorio se šampanjac, kratko se proslavilo, a onda smo krenuli dolje prema Glavašu udaljenom dva i pol sata. Trebalo nam je puno više jer smo se često zaustavljali i sunčali na prekrasnim livadama u predjelu Košare.
Plavo nebo, zelene livade i bijele stijene Dinare bili su opijajući prizor koji nas je mamio na ležanje na travi i uživanje u trenutku osluškujući šum vjetra. Vrijeme više nije postojalo, nikamo nam se nije žurilo, no mrak se ipak bližio. Primicali smo Glavašu usput razgledavajući zidine stare gradine iz 14. stoljeća koja je nekada kontrolirala cijeli ovaj kraj. Ušli smo u bus puni dojmova: Ćiro Gašparac opet je čeznutljivo zapjevao o fatalnoj Danijeli, a vozač pojurio prema Zagrebu uz povike “Gazi Kele, bez milosti!”.
Za vrijeme vožnje prema Zagrebu, isto kao i jučer prema Kninu, nije prošao tren koji nije bio ispunjen smijehom kao rezultatom kvalitetne živopisne zezancije. Gledali smo stjenovit obris Dinare pitajući se fascinirano: “Zar smo mi zaista prošli cijelu tu planinu u ova dva dana?!”. Zaista, lijep osjećaj koji ispunjava ponosom, ali i potrebom za odlaskom na neku drugu planinu već idućeg vikenda – odmor od civilizacije i punjenje energije u prirodi za naredni radni tjedan. I tako je prošla ta škola u kojoj smo puno toga naučili. Naučili smo kako čovjek može biti najbliži sam sebi u netaknutoj prirodi. Naučili smo kako se snaći u planini, koliko je naš okoliš zapravo osjetljiv te ga moramo čuvati. Naučili smo kako je uvijek dobro nositi rezervnu odjeću jer nije lijepo hodati Zagrebom omotan u ručnik za plažu kao na moru te kako se konobar u krčmiŽaba u Mrkoplju uvrijedi ako ga zoveš Giuliano. Naučili smo kako je za prvu pomoć u trenucima pothlađenosti dobro popiti malko rakije, ali nije dobro pretjerati jer se možeš ozlijediti dok padaš po stepenicama. Naučili smo kako u planinarstvu nije najvažnije osvajati vrhove – bitno je uživati u svakom koraku koji napraviš u prirodi, upijati zrak, mirise i vizure koje te okružuju.
Najbitnije od svega, naučili smo kako je najljepše biti u dobrom društvu – bilo riječ o planinarstvu ili nekoj drugoj društveno-rekreacijskoj aktivnosti. Upravo zbog ovog zadnjeg, tužan je bio trenutak kada nas je autobus iskrcao u Zagrebu te nedjeljne večeri, a generacija desete planinarske škole Kapele trajno se razišla.