piše: Sandra Marelja-Muić
Imah sreću ovaj tjedan prisustvovati davno najavljenom koncertu američke grupe (Red Hot Chili Peppers op- ur.) na zagrebačkom hipodromu. Unatoč neizmjernom radovanju glazbi, nije mi bilo svejedno se zaputiti među toliku masu svijeta, moj tikić za klaustrofobiju čak i na otvorenom prostoru radi prekovremeno.
Ali …potreba za nekoliko procenata svjetske klase u bilo čemu ipak bi jača od fobije. Šta ja znam kako će to biti, toliko ljudi nisam nikad u životu vidjela na jednom mjestu. Isprepadale me ljetne vijesti nastupa naših zvijezda, zabljesnu ona dva centimetra satena kod umjetnice, odmah plane toplo i hladno oružje naizmjenično, možeš spaghetti-western snimiti uz minimalna ulaganja, ne trebaš se zaputiti u Texas.
Kakva publika može baš i biti kod grupe od kojih se u naizmjeničnom ritmu članovi benda idu i vraćaju sa raznih rehab-a, a proizvedu veću buku nego bolidi u F1. Nadah se da su barem konje sa hipodroma sklonili najbliže u susjednu državu jer ih nakon ovog spektakla svjetla i decibela nitko ne bi natjerao na utrku, eventualno samo u rikverc. Na kraju ispadoh najveći konj j , zaboravih da sam i ja dio te publike te da su i oni dakle poput mene, odnosno vjerojatno i bolji od mene jer nemaju predrasuda.
Sa sigurne udaljenosti na travnjaku uživah u svakom dijelu sjajnog koncerta i isto takve publike. Koji nehrvatski event. Nema naslikavanja, nema preseravanja, nema izjava, nema lignji punjenih ćevapima. Ljudi svake dobi pristojno i prisebno uživaju na koncertu, od parova u predumirovljeničkoj dobi do djece koja su ovih dana napunili rezerve sa „ pisankom c“ za predstojeću školsku godinu.
Ni jedan jedini incident, ni jedan jedini verbalni konflikt – ništa, samo glazba. Ispiercani, istetoviranih ruku do ramena, u ralf lauren košuljama, bez majice… uopće – svi na jednom mjestu, bez razlike.
Dođemo na koncert za domovinu sa šesnaest križeva oko vrata i kunemo se u čisto junačko srce, pa izvrijeđamo sve i svašta i popljujemo sve što smo rekli u trijeznom stanju, dok izvođač gleda skupiti bodove na kakvom nacionalnom sentimentu i rodnoj grudi (jer mu eto ne uspje’ karijera vani, a ona bi sigurno bila jedna od većih).
A, ovi otkačeni šašavci sa svojom mega-produkcijom i životom kojeg su najvećim dijelom proveli u nekoj drugoj nadnaravnoj dimenziji, dadoše toliko pozitivne energije i uputiše onu najreligiozniju poruku od svih „ brinite se jedni za druge!“ Bez suvišne priče, bez dodvoravanja Kroejši, odradili i obradovali i dali nam nešto da ponesemo sa sobom.
U isto takvom miru i redu se raziđe rijeka nas sa Hipodroma u raznim smjerovima grada. Naš trio se zaputi u nekakav „PVC-kafić“, kako reče moj friend, da rezimiramo dojmove s koncerta. Koliko smo na prethodnom mjestu bili neupadljivi , toliko smo u ovom pvc-zimskom vrtu-tepih-užasu bili upadljivi, u tenisicama i bez ikakvih gadgeta, pogledaše nas kao neke anarho-ljevičare koji su došli sa skupa podrške onim nesretnicama u Moskvi što će zaglaviti iza rešetki jer im se ne sviđa sustav u kojem žive.
Kao da samo sjednuvši pritisnuli na neki „on“, zaskočiše nas dvije hostese i bez točke i zareza odverglaše svoj očenaš. Nisam ništa pohvatala, valjda još pod dojmom onih peperonaca tamo, samo snimih grupu dotičnih mladih dama.
Premlade i prelijepe, svaku mama poslala na studij, a tata čak i vjeruje u to da studiraju. U prugastom kombinezonu koji seže do ruba stidnih dlaka i koji se nosi samo uz kožu.
Od nazočnh ocvalih predatora svi su im već poskidali jednu po jednu prugicu buljeći u njih. Na LCD ekranu iznad tog silnog PVC-a emitira se kanal sa jeftinim erotskim programom, prošla je ponoć, pa je to valjda extra zabava. Imaš tako …u biti, dva programa za gledati. Ponoć u Kaliforniji i juriš lake konjice.