Nikola Šop
O Bože, daj da budem ko i svi drugi ljudi.
Da idem tiho, sličan svagdanjem prolazniku.
Za najobičnijim da srce moje uvijek žudi.
Riječ mi oduzmi, koja zvoni isprazno u sliku.
Oduzmi mi moć, kojom drugome dočaram
sve, što on jadnik nije mogao izreći.
Ugasi moje bdijenje noćno, u kome skrušen stvaram
radost i bol, od koje sam već klonio pri svijeći.
Kakav to šum sad čujem oko svoga čela?
Zar vijenac lovorov već pletu tajni prsti.
O pusti, neka iz mog osiromašenog sela
gladno stado koza ga pobrsti.