DRAŽESNI PUPOLJCI SVIBANJSKI

piüe: Sandra Marelja Muić
Došao nam tako i svibanj u svom punom cvatu, a Hrvatistanci ga otvorili Praznikom rada kao i ostatak zemaljske kugle.

U biti, mi imamo možda i najviše prava na taj praznik jer nam se nekako sve vrti oko pojma rada, ili se ubijamo na tri posla ili se ubijamo bez posla ikakvog, ili radimo bez plaće ili radimo za plaću koja nije dostatna ni za polovicu mjeseca ili ostajemo bez posla ili selimo zbog posla ili …ma skoro pa nam je nacionalna valuta od jedne kune konvertirala u jedan rad, tj. devalvirala, jer nam je i rad skroz devalvirani pojam.

U Hrvatistanu u ovom svibnju sve behara od rada, pupoljak za pupoljkom se otvara (i naglo vene). Čikaška tragičnost po kojoj je prvi svibanj postao praznikom rada je labuđi šapat naspram tragičnosti kojima obiluje naša radna svakodnevnica. Kod nas čak i visokopozicionirani nisu pošteđeni radnih briga, marljivi sindikati su  na sav glas tražili ostavku cijele vlade nakon probavljene porcije prvomajskog graha. Ta bi se ostavka sigurno prilično osjetila u zemlji, dok čini mi se, ostavka većine sindikalnih zastupnika baš i ne bi, osim što bi zamro žamor i stalno zujanje.

Sve je više ženskih lica u aferama koje iskaču, to bi valjda trebao biti znak emancipacije na hrvatski način.

Evo, neki dan razapelo onu nesretnu ženicu poreznicu radi nekoliko oproštenih/neoproštenih miliončića koji su zapeli na nekoj njivi i ona ni više ni manje nego da ostavku i ostavi otvorena vrata za sobom da propuh odnese još kojega joj nadređenog.

Onaj kojeg se mjesecima već gura ka tim vratima, došao promptno na red kod premijera i cijela nacija čeka hoće li ministar financija biti šutiran. Odavno se nije zamijenila neka faca iz vlade, uslijedila je lagana stanka nakon prilično aktivnog perioda promjena slika profila na Markovu trgu i red je sada da ovaj više ode. Gurnuli su mu ovog i onog i trećeg i četvrtog, ajde više – ionako previše radiš, a rad je ipak veliki pojam kod nas i nismo baš uvijek najsretniji sa onima koji su takvi, nije nam to ni u krvi, malo nam više leže oni koji se naslikavaju i blebeću, pa makar poslije završili u zdanju sa unutarnjim dvorištem za šetnju.

Recentno neovisno istraživanje pokazalo da su vodeće stranke u minimalnoj razlici po (ne-) popularnosti, kao i njihovi predsjednici stranaka. Ne znam je li tome pridonijelo i to što je jedan počeo pričati o srednjem poduzetništvu, a drugi naglo počeo upotrebljavati osmijeh kad razgovara sa novinarima. Ni jedno ni drugo ne izaziva povjerenje, pogotovo kad se povjesničari počnu gurati pred kameru i o gospodarstvu mozgati te predstavljati razvojne projekte za zemlju koja se razvija od stoljeća sedmog pa nikako nego unatrag, valjda dok se i ne vrati u to stoljeće.

Kako nam se malo po malo ljudi sele u druga govorna područja, lako moguće da barem demografski dođemo na tu razinu opet. Što se tiče razvojnih projekata, tu nema brige, uvijek su najavljeni kao nečiji odraz u ogledalu, kao npr. hrvatski Monte Carlo, hrvatska Florida, hrvatska Kalifornija, hrvatska Provansa, ne bi  da ne možemo biti i zvati se ono što jesmo.

Samo od sebe se nameće pitanje šta će Hrvati biti u tom hrvatskom Monte Carlu ili hrvatskoj Floridi – dijaspora i njeni gastarbeiteri?

Standardno čekamo na čudo u vječnoj iluziji sve dok netko ne izvuče zeca iz šešira i ispostavi se da nam je glavni razvojni projekt – stagnacija. Nema majko govora o proizvodnji, radu i razvoju društva.