piše: Dražen Radman
Ponekad vrijedi dobro zastati, protrljati oči i sasvim ozbiljno razmisliti o onom što smo upravo pročitali i(li) nepobitno saznali. Posebno stoga jer posljedice nezainteresiranog i površnog ‘gledanja na stvar’ mogu biti dalekosežne. Važni znakovi i poruke za naš život – prečesto nam tako olako promaknu, kao da ništa nismo niti primjetili niti čuli.
Stoga ističem i pohvaljujem odličan (i potreban) tekst novinara Saše Jadrijevića Tomasa u SD od utorka, 4. rujna 2012., pod naslovom ‘Pozivom na bojkot spasio sam mnoge’ u kojem je opisan rijedak primjer hrabrosti čovjeka-pojedinca, u ovom slučaju dr Srećka Sladoljeva, koji je u delikatnom trenutku reagirao ‘kontra struje’, ali ne da bi ‘kontra’ bila svrha sama sebi, nego da bi se rekla istina o dotičnoj pojavi, bez obzira na diskvalificiranja, omalovažavanja ili prijetnje od etabliranih struktura, tj. od strane onih kojima istina i zdravlje nisu u fokusu interesa, već profit, moć i kontrola.
Dakle, dr Srećko Sladoljev, kojeg osobno ne poznajem, 2009. god. je (uz nekolicinu i drugih kolega) poručio javnosti da ne nasjeda na agresivnu kampanju farmaceutske industrije, koja je imala namjeru cijepiti stotine milijuna ljudi cjepivom protiv svinjske gripe. Tvrdio je da cjepivo ne samo da nije potrebno, već i da nakon nekoliko godina postaje vrlo opasno po ljudsko zdravlje, posebno u području teških autoimunih bolesti.
Ukoliko je točno što dr. Sladoljev tvrdi, a sve upućuje na to, ”da je sva ta kampanja bila radi zarade te da je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) plašila narode i davala naputke Vladama kako bi naručili velike količine cjepiva”, onda bi se ta činjenica trebala itekako ticati svakog od nas i ne ostaviti nas ravnodušnim.
Budući da veliki novac u pravilu kvari čovjeka, da je pohlepa neutaživa ‘rupa bez dna’, da se oni koji su uhvaćeni u to kolo pohlepe nimalo ne libe ostvariti svoje ‘snove’ i preko (milijuna!) ljudskih žrtava (bolesnih ili pak umrlih), onda se ne treba isuviše čuditi nastojanju globalnih i lokalnih farmaceutskih lobija da dosegnu još basnoslovnije profite, ne mareći za ljude, a kamoli za kakav moral.
Stoga se s pravom današnji čovjek pita: ”Ako se iza jedne takve uvažene i moćne organizacije kao što je WHO, nalaze i pohlepni i izvitopereni ljudi bez s(a)vijesti, što su onda ti isti ljudi u stanju učiniti sutra (i ne samo oni), uz malo bolji marketing i uz malo kvalitetnije potkupljivanje, ušutkivanje ili diskreditiranje niza pojedinaca koji ne žele šutjeti, a koji bi relevantnom kritikom ‘ugrozili’ njihov ‘globalni poredak stvari’?”
A što kad danas-sutra više ne budemo imali sreće čuti glas nekog Srećka koji bi se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu, upozoravajući nas na neku zbiljsku zavjeru i istinsku opasnost – čak i po naše živote? Što ako tako odvažnim ljudima zaista ne bude moguć pristup medijskom prostoru jer će tim prostorom, čini se, također zavladati globalni interesni i drugi lobiji?
Nadalje, hoćemo li uskoro ostati ‘nasamo’ s jednostranim informacijama i ‘korisnim napucima’ tih vrlih svjetskih i domaćih igrača koji će, u tom slučaju, moći sasvim nesmetano plasirati, i to kao prijeko potrebnu, neku vrstu ovog ili onog cjepiva? Možda i poželjan čip u lijeku, radi boljeg uvida i kontrole (zdravlja, položaja i sl.) ili pak radi nužne baze podataka? I to sve po zakonu i u ime naše, je li, povećane sigurnosti.
Doista, jesmo li već prešli prag vremena kada se sve rjeđe i rjeđe čuje glas neke ‘crne ovce’ poput dr Sladoljeva, koji može uznemiriti ‘mukotrpno i sustavno oblikovanje unisone, tj. kolektivno poželjne s(a)vijesti?’
Jesmo li već u vremenu kada su i u našim ‘običnim’, svakodnevnim životnim situacijama nestali ideali, odnosno misao i uvjerenje da je Istina nešto što nema cijene, nešto zbog čega vrijedi iskoračiti i založiti se, makar bili ismijani, degradirani ili nešto gore od toga…?
Dr Sladoljev kaže kako je u Hrvatskoj, što se cjepiva protiv svinjske gripe tiče, ”cijepljeno između pet i deset tisuća ljudi, a da je prvotno bilo zamišljeno da se cijepi preko milijun stanovnika”. Možemo samo zamisliti koliko bi danas bilo više nuspojava u vidu teških bolesti. Možda je žrtva mogao biti netko od nas ili netko od naše djece da nije bilo nekoliko trezvenih, a nadasve hrabrih glasova.
Pri koncu, nije naodmet reći i to da su spomenuti interesni lobiji, čini se, prešli rubikon pri čemu ne shvaćaju da zapravo rade opaku stvar – i protiv samih sebe! Oni, po ‘dobrom povijesnom običaju,’ ne računaju na to da čovjek nikad ne kontrolira pohlepu, nego upravo obratno – da pohlepa uvijek kontrolira njega i ne pušta ga na miru sve dok ga sasvim ne pretvori u svog roba ili pijuna s vrlo specifičnim, zločestim, pa čak i trajnim nuspojavama.
Možda zaista vrijedi zastati i, među ostalim, barem zaključiti da ‘šutnja nije uvijek zlato’ i da za nas neće uvijek govoriti netko drugi. Šutnja u ovakvim i sutra sličnim situacijama može imati nesagledive i kobne posljedice.
Još jednom, hvala dr Sladoljevu te autoru teksta Saši Jadrijeviću Tomasu, jer se ove neizmjerno važne pojave tiču ne samo našeg tijela, nego i naše duše.
Split, 5. rujna 2012.