ZANOSNI GOVOR IZRAZA SRCA U LIRSKIM TREPTAJIMA ANTONA KIKAŠA
piše: Ljerka Totch Naumova
Toronto/ Dugotrpan rad na zajedničkoj knjizi kanadsko -makedonskih pisaca doveo me je u Toronto. Na manifestaciji Mjesec makedonske kulture u Kanadi, nastupila sam kao promotor te knjige i sudionik pjesničkog mitinga. Bila je to prigoda potražiti u tom dalekom svijetu meni poznate Hrvate, koje sam susretala u slavonskim Rešetarima, gdje se već više godina okupljaju izvandomovinski pjesnici. Među njima je ugledni poduzetnik, pjesnik i osvjedočeni domoljub Anton Kikaš.
SUSRET NA CN TOWER
Naš susret dogovoren je u srcu centra Toronta na CN Tower, izvoru gordosti ostvarenja Kanađana. Promatram to čudo modernoga dizajna, inženjerstva i građevine. Na visini 533,33 m (do skoro je bila najvišlja zgrada svijeta), važan telekomunikaciski centar i centar za turizam u Torontu. Valjda se i mi ubrajamo u tih 2 milijuna ljudi koji godišnje posjećuje ovo predivno zdanje i uživaju u svim atrakcijama koje im CN Tower nudi.
Između ostalih, zadržali smo se u rotirajućem restoranu 360 The restaurant at the CN Tower. On se cjelosno vrti 360 stupnjeva svakih 72 minute. Roatacija je polagana i uživamo u fantastičnom pogledu na Toronto koji se svakog trenutka mjenja. Prijateljski razgovor vodimo uz dimljeni losos i izvrsno kanadsko vino.
Dok govori o svojoj domovini, lice Antona Kikaša zrači, upravo, kao i sunčani zrak koji se nadvio nad panoramom Toronta. Ljubav prema domovini je gotovo kao zakon prirode. Ako si daleko nista ne smeta, vječna ljubav ostaje i na toj velikoj udaljenosti. Pokušavam sastaviti sve kockice iz bogatoga životopisa koji mi u jednom dahu želi ispričati. Gdje bi bio početak ?
Možda početi od onoga po čemu je moj sugovornik jako poznat – „pjesnik ukletog zrakoplova“.
Kada se u ljeto 1991.godine nad Hrvatskom nadvila avet rata, Kikaš je odlučio pomoći domovini i svome narodu, koji se nije imao čime braniti od agresora. Uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, stavljajući život na kocku, zrakoplovom iz Južne Afrike dopremio je oružje u zračnu luku Zagreb, koje je bivša jugo-armija zaplijenila, a njega pod torturom odvela u vojni zatvor u Beograd, gdje je tri mjeseca odležao u samici beogradskog zatvora, da bi nakon toga bio zamijenjen za uhićenoga generala jugo-armije.
Znatiželjna sam gde su njegovi korijeni. Doznajem kako je podrijetlom iz poznatog svetišta Međugorja, korijeni su u Bijakovićima. Djetinjstvo je proveo u bosanskom gradiću Kaknju, no za vrijeme ljetnjeg raspusta dolazio je u Bijakoviće.
To vrijeme …vrijeme djetinjstva, zauzima kod njega posebno mjesto …o njemu govori sa sjetom. Prisjeća se nizanja duhana, zatim odlaska u vinograd i pri tome mi govori stihove iz pjesme koju je posvetio svojoj majci.
„Sjećam se i onih vrućih ljetnih dana
kada smo zajedno klasje pšenice brali,
da bismo našoj brojnoj obitelji
uz Božji blagoslov kruha dali.”
I dalje …nižu se sjećanja. Životopis kao da prolijeće niz vrijeme koje je davno prošlo no, koje živi duboko u srcu Antona Kikaša. Opet se vraćamo na zanimljiv životni put.
Već s trinaest godina odlazi u Sarajevo gdje je sa sedamnaest godina završio Geodetsku tehničku školu, a u Zagrebu Geodetski fakultet, 1967. godine.
Samo godinu dana kasnije dolazi u Toronto (Kanada), gdje već više od 40 godina ima svoju projektnu tvrtku za projektiranje novih naselja, a bavi se urbanizmom, građevinom i geodezijom.
U Torontu se uključio u aktivnu hrvatsku zajednicu i radio na promicanju istine o Hrvatskoj i njenoj povijesti, kulturi i športu. Za njega je Hrvatska jedna od najljepših zemalja svijeta, a hrvatski narod je pošten, radišan i ponosan na svoju bogatu povijet i kulturu. Organizirao je također i vodio nekoliko banketa za prikupljanje novca, a i sam darovao pozamašne doprinose za gradnju hrvatskih crkava, te Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Na samo dva banketa skupio je milijun dolara, što je bio preduvjet za otvaranje Katedre za hrvatski jezik i kulturu u blizini Toronta, na Waterloo sveučilištu, koja uspješno djeluje već više od dvadeset godina. Svih tih godina je predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja se između ostalog brine i za rad Katedre na Waterloo sveučilištu.
S uživanjem gledamo zalazak sunca nad Torontom. Flaša vina polako se prazni, a bogati životopis, poslovna karijera i ona druga duhovna strana …pjesništvo Antona Kikaša, još uvijek budi znatiželju. Za trenutak ostavljamo jednu dugu nostalgiju. Neki čudan osjećaj pobuđuje njegovo stvaralaštvo. Poezija kao hvatanje slike, napjeva. Ostaje pitanje: -Kako idu zajedno, jedan tako uspješni poduzetnik i stihovi?
Skromno, vrlo skromno, Kikaš kaže:
-Bog mi je darovao jednu suptilnu umjetničku dušu koja je u jednom trenutku osjetila inspiraciju da sve ono što se u njoj gomilalo kroz bogat život prenesem u djelo.
Prelistavam te stihove koje je počeo pisati tek 1988 godine. Pjesnički uzor mu je Antun Gustav Matoš. Pokušala sam prodrijeti u dubinu njegovih pjesma i otkriti u njima tišinu dodirnute istine. Prikovan na svoje sjećanje, Anton Kikaš, u svojim pjesmama gradi nedvosmislenu istinu. Osjeća kroz tišinu zov daljine i zračak nade i jednu ispruženu ruku obasjanu ljubavlju . Osjeća spokojstvo, htijenje oživljene domovine u svome srcu , kao krijesnicu što zabljesnu ljepotom neuvele sjene.
U otkrivenim pjesničkim svijetovima Antona Kikaša, probijaju unutrašnje jezgro nataloženih imaginacija, misaoni i emotivni segmenti, ukradeni trenutak razmjenjenoga vremena, čovjekova osjećajna osebujnost, usmjerenost Bogu i kršćanskim vrednotama.
Duboki mrak obavio je Toronto. Čaše su ostale prazne. Još puno nedorečenih uspjeha. Uspjela sam doznati …posebno je ponosan na prijam u Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne i bavi se planovima o skoroj objavi knjige pjesama.
Obećao je kako ćemo naš razgovor nastaviti na pjesničkim susretima u predivnoj slavonskoj ravnici uz gutljaje dobre kutjevačke graševine, domaći kulen i glazbu tamburaša u slavonskim Rešetarima.
Kikaš se oprostio riječima:
-Gdje god pođeš širom svijeta, i kad tisuće kilometara budu te razdvajale od tvoje domovine oči će gledati u daljinu i vidjeti samo tvoje ljepote i tražiti našu hrvatsku riječ.
Imao sam prilike upoznati na Selačkoj pjaci na veöeri Ča . Kj – Što, ono što je on rekao o sebi bilo je tako upečatljivo da su mu ljudi pljeskali srdačno i dugo. Upoznao se je i sa Jadrankom mojom boljom polovico, te su razminili dogodovštie sa pćekom devedeseti, kada je kazalište mladi Marin Držić gostovalo u torontu sa komadom Mačak Đingisan i Miki Trasi, od Hrvatske kulturne, umjetničke i sportske zajednice Berlin. To su bili predivni dani, ali danas se na njih ožemo samo sa sjetom sjčati. Kikaš je jedan vrlo uspješan i zanimljiv čovjek, sa njim bi vridilo… Read more »
Biti poduzetnik i biti pjesnik-nostalgičar za svojom dalekom domovinom i uz to biti humanista- vrlo dirljivo.
I za svaku pohvalu.
…A gospođa Ljerka T. Naumova toliko je impresivno opisala susret s njim,
kao da smo i mi , čitajuči , bili u blizini,
doživljavajući časak neki “svoj” Toronto.
Ašto reći na to sve..priče su već odavno poznate..Zadnje je vrijeme..da se u Hrvatskoj stvore aktivni udruge,društva..i pojedinci..koji će konačno uz domaće, svoje istinske,pjesnike,književnike i domoljube, okupiti diljem Europe i svjeta.Njihovih adresa ima po svim arhivama državnih ustanovama,upravama i samoupravama.. donoseći pomoć i donacije u poratnim vremenima.. kada je Hrvatska bila najpotrebnija.Samo ih je nekome marljivom potrebno posegnuti za njima.
Impresivno