GDJE JE MOJE MJESTO

TAMO GDJE BOL BRANI KRAJOLIKE USPOMENA

piše: Ljerka Totch Naumova
Raspolučenost između prošlog i sadašnjeg, između odrastanja u zavičaju i životne zrelosti u tuđini, transponirana je u pjesnički svijet kao suprostavljanost između tame i svjetlosti, između svitanja života i iščeznuća.

Dakako, čovjek ,je, pogotovo umjetnik, zastajao pred tajnom i čudom postojanja, s hrpom nepovratnih sjećanja.

Otrgnutost je dvostruka od zavičaja i od naroda kojemu pjesnik pripada, pa je raspolovljenost stoga dvostruka: žal za djetinjstvom za koje J.P.Sartre reče: „Čovjeka ne određuje njegovo ponašanje niti ponos; odsudno je djetinjstvo.“

Taj žal za djetinjstvom je prirodno stanje koje istovremeno slama i obogaćuje kompleks dijaspore, kao polovica nečeg što je vječno nedovršeno, stanje koje se teško razumije s pozicije života u matičnom narodu.

Što je srastanje sa životom u zemlji gdje je čovjek našao novi dom, gdje je stekao obitelj, usvojio novi jezik, upoznao društveni i kulturni ambijent? U duhovnom obzoru iseljenika iskrsavaju slike vremena koje je prošlo; oživljavaju likovi obitelji, najbližih srodnika, običaji, i što je snažnije srastanje s novim životom i novom sredinom, to je dublja nostalgija i žudnja za starim krajem.

„San na svjetlu procvjeta“ govore stihovi pjesnika Slavka Mihalića. Ljepota leži u svijesti o željenom snu izronjene svjetlosti.

San je pukotina niz koju pjesnik zaviruje. A prekinuti san je s druge strane duge u nekoj tišini.Smjenjuju se samo stupovi tišine i neprolazne samoće.Što preostaje pjesniku u dijaspori? Da namata oko sebe magičnu povezanost sačuvanih sječanja i sadašnjost –  trenutačni bijeg u svijet rasute svjetlosti s kojim se pjesnik nužno spaja iako njime nikada ne postaje Jednost, već samo nagovještaj tajnovite šutnje.

Da se upita: „Gdje je moje mjesto?“

Odgovor bježi nekuda daleko ljubeći prošlost, djetinjstvo, ranu mladost, tamo, gdje bol brani krajolike uspomena ili narodski rečeno : gdje nam je korijenje. Ispovijet čeka pjesmu, slijedi domovinski smiješak u srcu ustreptalom. Bdiju pitanja, a odgovori u znaku skromnosti otkrivaju životne putanje između prošlog i sadašnjeg, tražeći izlaz između tame i svjetlosti i razumije se Ljubavi.

Između istine o istini – srastanje sa životom kao zrno te istine koje potiče na razmišljanje i traženje odgovarajućeg odgovora traženjem svjetlosti na dlanu istine. I molitvom, grli San koji procvjeta na svjetlu kao da otvara krletku kroz koju poput žubora prhnu ptica nadmudrujući usplahirene samoće i nameće sudbonosno vraćanje labirinta nagomilanih protoka k svitanju nespokoja vatrene zore.

Između pitanja i odgovora procvjetala tajna sna zapliće misli. San uzburka dvojbe s one strane vremena, odvaja ih i vraća na polazište, povlačeći udaljenost zavičaja i nove domovine.