Srce me vuče na prozor sobe
Rana je jesen ponovo tu.
Umire ljeto dok lagano zove
Taj dio mene što je na dnu.
U misli se vrati jedna stara slika,
Predivni dani bezbrižnog djetinjstva.
Livade velike i šume prostrane,
Tek, onako, malo obojene
Rukom „najvećeg umjetnika“
Zasuzi mi oko, srce mi zadrhti.
U mislima čeznem, dok mi duša pati.
Ta prekrasna prošlost više ne postoji,
Rana mi je jesen na trenutak vrati.
A kada hoću da okrenem glavu,
Prekrasnoj ljepoti da učinim kraj,
Rana jesen kao da mi ne da.
Gle, čak je i sunce smanjilo sjaj,
I mami moje oko da ga gledam.