piše: Jasna Župan
Imam jaka sjećanja koja, kao i sve, imaju svoje prednosti i mane.
Jedne prilike sam napisala kako smo zapravo bića koja su sklona zaboravu jer da nije tako nikada više ne bismo primakli štednjaku nakon prve opekline, ljubili nakon prvog razočarenja, nikada ne bismo pokušali ispočetka nakon prvog poraza…to su dobre strane zaborava, zaboravljamo na bol!
Ja dugo i puno pamtim ali ne iz razloga da to ne bih više ponovila nego dapače, da bih se možda u istim situacijama drugačije i pametnije ponijela. Uvijek nam život da drugu pa i treću šansu i kada bismo zapravo bili zlopamtila, sama riječ oprost ne bi imala smisla.
Sjećam se svog djetinjstva …ok, i nisam tako stara da bi to zvučalo tako daleko i dramatično ali …volim tu izjavu jer to je bio jedan drugi svijet prije ovoga.
Dakle, sjećam svega onoga što me je kao dijete trebalo oblikovati, formirati i postaviti na nekakav pravi, ‘normalni’, put. Imala sam ‘klasičnu’ obitelj …zaposleni roditelji,odricanja jer je život bio težak i baku koja je uvijek za sve našla vremena. Ne, nije živjela s nama ali sam poslije škole išla kod njih.Tada je i dida bio živ a njihovo dvorište uvijek puno djece koje je baka čuvala.
Kad sad gledam …imala sam predivno djetinjstvo, najsretnije ali iz kojega sam tada tako često željela pobjeći.
Kao što rekoh, moji su jako puno radili, sami su gradili kuću pa se za nekakav luksuz nije imalo a o slobodnom vremenu da ne govorim. Rad i samo rad je bio prioritet u mojoj obitelji. Njihovo je bilo da rade a naše, mome bratu i meni, da učimo i to je bio sav smisao koji sam ponijela iz djetinjstva.
Mama je često bila bolesna …sad znam i zašto …a nikada ni dana nije uzela bolovanja. Ona je bila nekakva ‘norma’ izdržljivosti pod obavezama života pred kojima se nije smjelo pokleknuti.
Rijetko sam je vidjela da u bilo čemu uživa ili da je nešto čini sretnom osim kada brat i ja ‘donesemo’ peticu. Željela da bude ponosna na mene da bar zbog nečega bude sretna.
Ne, ne vjerujem da je bila nesretna samo nije znala da smije biti i sretnija. I dan danas je zapravo sva njena sreća u poslu i cvijetnjaku, svu ljubav je u to ulagala jer se valjda bojala da nas previše ne razmazi ako bi bila više uz nas.
E da, bila mi je uzor u kavalitetno obavljenom poslu i odgovornosti prema svemu čega se dohvati kao i kreativnosti u kojima je kao jedna astrološka Djevica bila nezamjenjiva.
No, ja kao Vodenjak željala sam više, znala sam da mora postojati i drugačiji svijet, svijet ljubavi i radosti.
Dok sam ja sanjarila ona me je prizemljavala, sputavala , ograničavala.. Sad znam da nije bilo loše namjere nego nije znala da smo dva različita svijeta i da način na koji ja zamišljam svoj svijet ne mora nužno voditi u propast ako nije sličan njenom.
Svemu dobrom su me naučili, ni sama ne znam bolje prema svojoj djeci ali ono čega se nikada nismo dotakli je bilo to da me nauče da trebam biti sretna!
Nisu znali da je bitan osjećaj zadovoljstva koji nadopunjava dužnost. Jedno bez drugoga je prazno, nepotpuno.
Kao što rekoh, imala sam svoj svijet, svoje snove koji bi se rasplinuli čim bi im ih rekla na glas jer sve to njima nije imalo smisla, nisu u tome vidjeli korist a trebali su vidjeti moju sreću.
Ok, svega sam se bila odricala do udaje…Onda je krenuo moj drugi svijet.
Duboko u sebi sam znala da sve mogu jer sam imala uz sebe osobu koja je vjerovala u moje snove, s kojom su oni postajali stvarnost.
Dugo mi je trebalo da se otrgnem od onoga: -Ok probaj ali ja znam da od toga nema ništa! Ništa mi nisu branili ali doduše u ništa nisu vjerovali i to je u startu gubilo smisao jer mi je tako jako bilo bitno da zavole ono što je meni važno, da vjeruju u mene.
Sada znam da je u biti bio problem u meni, ja sam bila preslaba da bi moja želja bila jača od onoga što je bilo važno njima jer su oni bili važniji meni od mene same i mojih snova.
Sada znam da mogu sve što hoću ako jako želim jer moj život teče onako kako ja mislim da je najbolje za mene.
Tek prije par godina došla mi je u ruke knjiga ‘Tajna’ i čitajući je ostala sam bez daha. U njoj sam vidjela sebe, svoju djecu, svoju kuću, svoj ured …a koje sam dobila ‘samo’ jer sam to dovoljno jako željela bez da mi je netko govorio da od toga neće biti ništa.
Ona mi je došla u ruke nakon svega toga ‘poslaganog’ kao potvrda snage i moći naših želja.
Donijela sam mami tu knjigu sva oduševljena da ju i ona pročita na što je ona rekla : -„Jasna, da je to doista tako, pa svi bi bili milijunaši !“
Rekla sam joj: „Mama ali smisao i je u tome što ne želi svatko biti milijunaš. Eto, ja recimo uopće ne želim imati jahtu, pa kud bih s njom, gdje bih ju parkirala?!“
Ne , nije vjerovala što i je problem kod mnogih, kao što je nekada bio i moj, ako nam netko kaže da od toga nema ništa tko smo mi da mislimo da možemo a gdje tek da u to vjerujemo.
Sve je u nama samo je pitanje koliko tko to može osvjestiti.
Kada pogledam njen život, zapravo nije ni svjesna kako i kod nje to sve ‘djeluje’ jer koliko znam ima baš sve što si želi. Razlika između njenih i mojih želja je u tome što su moje veće i ambicioznije dok su njene baš onakve kakve želi za sebe!
Sreća je što sve pamtim te sada znam razliku imeđu tadašnje nesigurnosti i sadašnje vjere u sebe…
Jasna u radu i je spas! Upravo mi pada na pamet,želja ali i nada da će tvoju životnu priču pročitati i netko od današnje i iduće mlade generacije..te izvući iz nje upravo dobre članke i pouke. I ja sam vodenjak i uvjek želim više,slično je i u znanosti i umjetnosti da se čovjek, nikad ne smijemo zadovoljiti sa onim učinjenim,jer bi inače stajali na završetku, a život tek za mlade počimlje..bilo oni vodenjaci,ribice,bikovi ili neki drugi horoskopski znakovi. Pokušao sam su uzeti poput Eve,malo više vremena, iz tvoje životne priče izvući one rečenice koje mi se najviše sviđaju. Moram reći… Read more »
“Sada znam da je u biti bio problem u meni, ja sam bila preslaba da bi moja želja bila jača od onoga što je bilo važno njima jer su oni bili važniji meni od mene same i mojih snova.” ovaj mi se dio bas svida i posebno vas nacin pisanja 🙂
Ni ja nemam jahtu za parking, ni parking za jahtu :)) Izvrstan je slijedeći navod: Dugo mi je trebalo da se otrgnem od onoga: -Ok probaj ali ja znam da od toga nema ništa! Ništa mi nisu branili ali doduše u ništa nisu vjerovali i to je u startu gubilo smisao jer mi je tako jako bilo bitno da zavole ono što je meni važno, da vjeruju u mene. Kako se lako može, još u ranom djetinjstvu, u mladima uništiti volja za radom! Ponekad neki nemaju sreće otrgnuti se od nametnug vjerovanja, već nastave tapkati u mjestu. Loša psihologija je… Read more »
Veliko je bogatstvo čovjeka uz vjeru u Boga,
vjerovati u sebe ..da stojiš na čvrstim nogama.