MOJ DIDO HASAN I CAREVINA

piše: Armin Pohara
Dido Hasan, otac moga oca radio je na željeznici.
Pohare su porijeklom iz okolice Foče.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata austrijska imperija bila je u velikim vojnim problemima pa je morala angažirati moga DIDU, mladog i nepočešljanog …dala mu uniformu i poslala na ruski front, da spasi carevinu.
Čuo je nešto Hasan Pohara i prije nego ćto će biti poslan braniti svjetove koji se u krvavom sukobu jaraca otimaju za pravo na istinu i moć, kako je neki Gavrilo, u Sarajevu ubio mladog prestolonasljednika koji je tu došao na provod sa svojom curom.
Nije ga previše zanimala ta vijest jer su sve njegove misli bile okrenute njoj …Nuri Taranin, njegovoj ljubavi i budućoj ženi. Nura o tome još ništa nije znala pa ga je stalo mjerila oštrim pogledom, ali ipak vješto koristila korak i taj ludi trik sa dimijama, od kojeg se mome didi i drugim momcima iz okolne Ustikoline maglilo pred očima.

Odveden je braniti to novo carstvo koje se već naveliko raspadalo, isto kao što su nekada Turci odveli njegovog djeda braniti Tursku i Sultana , braniti tu Otomansku silu božju kao samoga sebe, u nekoj od davno zaboravljenih bitaka.
Kada je napuštao kuću onako zbunjen i pomalo važan zbog mundira i čizama, zbog kape i sablje, tješeći uplakanu mater, po prvi put osjetio je očevu ljubav i brigu. Taj duboki pogled u oči, kroz koji putuješ do mjesta gdje stanuje duša, i naizgled običan muški stisak ruke, utisnuo se didi Hasanu u pamćenje do kraja života.
-Ne luduj sine, čuvaj se i vrati nam se živ …nije ovo naš rat već gospode! Carstva su prolazna a život jedan. I ti si jedan sine …jedan jedini.
I dok se otac smanjivao u daljini odnekud preko potoka dotrčala je Nura i onako zadihana, puštajući nemirnu šamiju vjetru, dala mu svoj pogled sa osmjehom okovanim u strepnju i lako skrivenom tajnom, punog obećanja.

Zbog tih pogleda i tog osmjeha i vrijedilo bi preživjeti i dati sebi i svom jednom i jedinom životu smisao u ovom velikom vrtlogu svjetova, koji je tako malo razumio.

I nosio je te poglede Dido Pohara, kao najveće svjetsko blago, a drugog blaga nije ni imao niti mu je trebalo. Kakvo ti to blago treba u ovom sumanutom svijetu gdje ljudi ginu i stradavaju a plač majki i djece pomiješan sa hukom zaboravljenih vjetrova Bora, ledi kosti i muti um.

Kakvo ti blago treba ovako daleko od Bosne, u blatu ruskih stepa gdje je život manje vrijedan od para truljavih cipela.

Na dan kada su ga Rusi zarobili za njega je rat završen. Dali su mu da radi kao pomoćnik pomoćnika konjušara u predgrađima Moskve, a onda ga je jednog dana udario tramvaj. Uplašio se konj Zelenko gradske vreve, a i inače je bio svojeglav i neposlušan, propeo se na zadnje noge, zanjihao a Hasan pokušavajući zaštititi neku rusku babu naletio na …srećom, zaustavljajući tramvaj. Ozlijede su bile minimalne ali hrana u bolnici puno bolja nego u konjušnici. Tu u bolnici i izbio je mir. Godine ratovanja su završene i za ostali svijet.

Bosna ga nije dočekala raširenih ruku, nego tiho kao što je dočekivala i prije te novopečene ljude iz nekih drugih ratova. A njemu je ta tišina i pasala, jer sve drugo bi ga vračalo u mrak rata tog paklenog ljudskog izuma koji ništa ne rješava. U sebi je duboko čuvao samo one drage poglede i sklonost ka čašici sa kojom je sklopio tajni pakt one hladne noći u Rusiji kada je prvi puta posumnjao u Boga.

Nura ga je čekala i postala mu žena, baš onako kako je znao vidjeti u svojim maštanjima o sebi jurcajući za vjetrovima preko Čehotine.

A Nura je bila lijepa i vrijedna žena koja mu je rodila osmero djece. Voljela je ona svoga Hasana kao što je i on volio nju, samo što se ta ljubav crpila kroz duga ćutanja u grubom svijetu supružnika tih bosanskih vremena.

Ljubav se pretvarala u dosadni ritual muškarca i žene, u taj umorni teatar gdje su uloge odavno podijeljene, a oni nemoćni vratiti na one mladalačke izvore gdje je sve moguće i gdje pravila postoje da se njima rugaš. Ali život plete svoje mrežu i oni su, nesvjesno, srljajući u svijet odraslih zaista preko noći postali ti odrasli …odrasli, ozbiljni i zabrinuti.
Kao i njihovi roditelji prije naučili su jos jedan jezik, jezik tišine, prijekora i sumornih ćutanja.

I Nura je postala Hasanovca. A ja ću je zvati Nena.

Zaposlio se “dido” kao radnik u željezničkoj zadruzi u Konjicu. Tu u Konjicu Nura mu je rodila drugo dijete kćerku Hatidžu. Njihov prvi sin Fehim je rođen u Foči 1925 . Tridesetak godina poslije postaće mi amidža i tetka.
Sva ostala djeca Nure i Hasana rođena su u Bosanskom Brodu.
Tih “konjičkih” dana Hasan se razbolio od neke čudne bolesti kojoj doktori nisu znali lijeka. Uhvatila ga je totalna nemoć i nije mogao na noge ustati. Žalosno je bilo gledati tako velikog čovjeka u najboljim godinama života kako obilazi ljekare od Konjica do Sarajeva tražeći pomoć. Jedan od hećima rekao mu je da boluje od malo poznate bolesti koja se zove Afrička groznica i da mu nažalost nema ni lijeka ni pomoći.

-Kažeš afrička?
-Afrička
…odgovori hećim.
-Baš afrička?
-Nisam joj ja dao ime.
-Ja bio u Rusiji a dobio tu Afričku groznicu …svašta!
čudio se dido.

Očaj je obuzeo dane Pohara sve dok im neki od lokalnih trgovaca nije rekao da jednom od sela u okolici živi Muhamed, mistik i travar koji se Bosnom pročuo kako ljude iz mrtvih vraća i da je sve to božje davanje.

Nađoše Muhameda na samom kraju svijeta a ovaj izmiješa neke travke u prah, prouči tri molitve i naredi Hasanu da ih uzima dvije nedjelje, svako jutro sa čašicom tri godine stare prepečenice.

Tek tada ga je dido shvatio za ozbiljno.

Odavno je on znao da u rakiji ima neke čudne moći samo treba znati sastav i mjeru. Već nakon sedam dana digao se na noge živ i zdrav kao da nikad te čudne Afričke groznice nije ni bilo. A čašicu prepečenice pio je i dalje, svakoga jutra zbog mjera predostrožnosti.
Nakon nekoliko godina, službovanja u toj bosanskoj kasabi, obradovala ga je jest da je kao dobar radnik dobio premještaj u Sarajevo. Ta se vijest morala zaliti sa kojom čašicom u konjičkoj mehani na putu kući.

Tu u toj mehani nagovarao ga je Stevo Bajčetić, nakon treće rakijice, da zaboravi na Sarajevo, već da zajedno krenu na sjever.

-Bosanski Brod ti je moj Po’ara, čudo od čaršije. Svega ti tu ima …posla …kafana …žena,
a željeznička stanica k’o u Beču, nema je ljepše na dunjaluku.

A volio je …i znao pričati taj Stevo čija je uloga u cijeloj ovoj priči mnogo značajnija nego mjesto i prostor koje mu u njoj pripada. Njegov sin Žarko Bajčetić, postati će poznati brodski automehaničar, koji je imao nadnaravnu moć da može prepoznati svaki kvar na autu po sluhu i prije nego što otvori haubu.

Pričao je Stevo o Brodu i njegovoj željezničkoj stanici sve do mjesta kada noć to prestaje biti a ima još do zore, tog čudnog vremenskog prostora koji je sličan bestežinskom stanju, a koji znaju samo veseli pijanci i noćne ptice.

-Tu na toj stanici, moj Po’ara, bio je to januar 1910, u grad je stigao sam car Franjo Josip, vidio sam ga svojim očima, sjedeći starom na ramenima. Aha …ja Stevo Bajčetić vidio sam cara …cara bolan, cara Franju… A vidio sam i Aleksandra Karađorđevića …dva puta… Po’ara …jebeš mi mater ako lažem.

A tamo preko Save u ‘rvatskoj …ŠOKICE, nema ti ljepših i vatrenijih cura, i nisu k’o ove naše …ne treba ih puno molit’. Malo je falilo da ti ja i glavu izgubim zbog neke Anđe iz Kobaša …uh …mali daj još jednu brlju …kakve sise je imala Anđa, a vino pila k’o muško.

I poslušao je dido Stevu Bajčetića.

Stigao je sa ženom i dvoje djece u Bosanski Brod u ljeto 1927. godine.
Kada je ugledao stanicu zastao mu je dah. Nikada ništa ljepše nije Hasan vidio u svom životu, osim onih šarenih moskovskih kupola. Taj divni organizirani nered željezničkih kolodvora i stotine radoznalih putnika i pretovarnih radnika …željezničari, prodavač novina, čistač cipela, a iz staničnog restorana dopirala je lagana klavirska muzika…

Kada je izašao na glavnu ulicu, umalo je naletio na uglancani rafinerijski automobil marke Ford koji je gizdavo zatrubio žureći nekud poslom.

-Stevo, svaka čast, nisi me zajeb’o!

Zagrlio je Nuru i djecu i veselo ušetao u GRAD. Istim veselim korakom BROD je ušetao u dušu moga DIDE i svih njegovih potomaka.

 

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments