piše: Jasna Župan
Bože samo kada sjetim ćime su me tješili u djetinjstvu ne mogu vjerovati da sam na to padala ali sam sigurna da je tada to sve tako ozbiljno zvučalo čim mi se urezalo u pamćenje.
Ne znam zašto, ni tko je tako odredio ali rođena sam pod ‘kategorijom’ onih koji sve uzimaju k’srcu što znači da mi je pustiti suzu, što bi rekli, kao ‘dobar dan’.
Dobro možda se to sada malo promijenilo pa ne znam jesam li presušila ili sam postala vodootporna…
Dakle, na temelju toga to jest tih mojih suza, često su mi znali reči –samo ti plači, manje ćeš… eto bit ću fina i napisati …‘mokriti’… no kako god se pisalo ili izgovaralo, to neće umanjiti činjenicu da su me lagali!
Baš sam pratila i bez obzira koliko ja plakala i dalje sam imala ‘onu’ potrebu i bila sam ljuta zbog toga jer sam plakala ‘đabe’.
Pokušala sam ja s godinama i da ne uzimam k’ srcu puno toga dok nisam upoznala samu sebe i shvatila da samo njega imam i da me ono jedino nije iznevjerilo jer je samo, reagiralo! Bilo je, ok , još uvijek je , kao radar koji upozorava da netko ili nešto nije dobro za mene.
Tako mi je ono zapravo bilo jedini i najbolji učitelj na mom životnom putu koji me je naučio micati od sebe sve koji nisu srcu dragi i samo na taj način sam mogla koliko toliko spriječiti rasipanje te moje ‘tekućine’.
Dođoh tako s godinama, kroz svoj posao, do spoznaje zašto se suze povezuju sa ‘vodenim astroškim znakovima’ a to je očiti višak tekućine zbog naglašenosti elementa vode u nečijoj natalnoj karti. Ne mora čak biti ni naglašen, kod mene je dovoljan moj Mjesec koji jedini ‘pliva’ među svima ostalima a ponekad bih ga najradije ugušila jer nemam drugog objašnjenja za povremene bujice suza koje me preplave.
No to ne znači da samo mi ‘meka srca’ imamo srce a da ga drugi nemaju.. ooo imaju itekako samo je malo tvrđe i teže se do njega dolazi. To su oni koji imaju ‘ljušturu’ oko njega i doći do njih je kao doći do ‘Trnoružice’, nemoguća misija za koju mnogi ne znaju da u tom slučaju samo ljubav pomaže a upravo bez nje, svi ostali odustaju.
Ne zato što je veliko ‘trnje’ nego je mala ljubav…
Vjerujte, nema ‘neemotivne ‘ osobe postoje samo osobe do kojih još nitko nije uspio doći jer se uplašio upravo tog silnog ‘trnja’.
Dok se onaj iza ‘trnja’ plaši da će vječno ostati zarobljen onaj ispred odustaje od svake prepreke. Ne znajući,imaju isti problem…strah!
Zašto se boje, čega se boje …nije mi bilo jasno…
Sada znam.
Dok su mene moji puštali da plačem ‘tješeći’ me, njih su plašili riječima: sine ne plači, tko je vidio da dečki plaču?!
Ili …kćeri sine budi muško, što cmizdriš za svaku sitnicu, moraš biti jaka…
E da, na takav način su gušili sebe, svoju potrebu da netko razumije njihovu bol. Ali umjesto razumijevanja dobili su kritiku da je plakati sramota, da je onaj tko plače slabić i tako su oni izrasli u veelike junake hrabrog srca koje je ostalo zarobljeno tamo negdje na početku njihove bajke.
Takav Mjesec je većinom zarobljen u ‘zemljanom znaku’ potisnut duboko u svoje korijene. Upravo nečija voda može dovoljno nakvasiti tu zemlju da iz nje nikne davno ‘postiđena’ emocija.
I onda krene neka druga bajka jesam
…zajednička, u kojoj su se voljeli do kraja života. (ili bar živjeli zajedno!)
No, više je onih tužnih, ne ispričanih priča koje su daleko od bajke u slučaju kada se sastave ‘različiti elementi’.
Onaj dječak koji nije smio plakati, kojeg su učili da bude jak, da bude ‘muškarčina’ ima problem sa pokazivanjem emocija te djeluje hladno i tko bi takvom pristupio, tko bi se takvom predao.
Ona djevojčica naučena da bude sve samo ne žena i da neda na sebe, ima istu sudbinu kao onaj dječak.
S vremenom se pitaju što njima fali da ih nitko neće a žele biti voljeni kao svi drugi…
U djetinjstvu im je falio zagrljaj da bi znali grliti, osjećaji koje su morali potisnuti da bi znali suosjećati …ljubav da bi znali bez stida i straha ljubiti…
Dok jedni misle da su samo od krvi i mesa zaboravljajući da svi imamo srce, te svoje stavljaju na neko drugo mjesto… iza razuma, drugi su jako bili svjesni svojega koje je nekada zbog nekoga ‘krvarilo’ pa to nisu željeli svojoj djeci.
Htjeli su ih zaštiti od toga da ih netko povrijedi i njima ovlada, nesvjesni da su oni jedini koji su ih zapravo davno povrijedili onoga trena kada su imali potrebu da ih kroz njihovu bol, koju nisu smjeli isplakati, netko zagrli.
Nesvjesni smo koliko toga zapamtimo i ponesemo iz djetinjstva na temelju tih šaljivih ili manje šaljivih komentara koje se nekome usjeku u srce a nekome tek u pamćenje.
Možda nisu uvijek imali razumijevanje za ono što je mene tištilo, ali barem nisu imali razumijevanje za moje suze i dopuštali da ih isplačem do kraja.
Možda za promatrača izgleda da je suza potekla iz oka, ali njen izvor je u …srcu! Nekome je protok slobodan a nekome zatrpan.
Tko ne poštuje naše srce… neka barem suzu ne guši…