piše: Jasna Lovrec
U davna vremena postojali su također povlašteni društveni slojevi, no mitovi su služili za tumačenje godišnjih ciklusa i udovoljavanje bogovima radi održavanja plodnosti tla i života na zemlji.
U suvremenom životu okruženi smo mitovima koji su izreku Manje je više preokrenuli u Više je još više i služe suvremenim vladarima za gradnju vlastitih visokih novčanih gora.
Stari Slaveni su današnje prostore naselili u 7. i 8. stoljeću, noseći sa sobom svoj mitski svjetonazor i vjerovanja u pretkršćanske staroslavenske bogove koje su smjestili u krajolik.
Tragove te mitologije nalazimo u nazivima planina, rijeka, šuma, drveća, voda i naselja (toponimi). Najviše takvih naziva nalazimo na području Hrvatske koji nas vode u pretkršćansku mitologiju nalazimo u predjelu Žrnovnice, Podstrane i Srednjih Poljica, sve lokaliteti jugoistočno od Splita. Tu se nalazi i gora Perun sa svoja tri vrhunca, koja je dobila ime po staroslavenskom bogu gromovniku Perunu.
Osim tih možda najizraženijih pretkršćanskih tragova i u drugim krajevima Hrvatske kao i u drugim slavenskim državama nalaze se slični mitološki toponimi, a zahvaljujući entuzijazmu grupe znanstvenika i Gornje Međimurje je dočekalo trenutak pozornosti za svoju mitološku praslavensku prošlost.
Najprije nekoliko riječi o najvažnijim staroslavenskim božanstvima.
Perun je bio staroslavenski bog proizašao iz zajedničke indoeuropske baštine koji je obitavao gore, na gori, na nebu u krošnji drveta svijeta. Bio je nebeski bog groma i munje, bog rata i oružja. Davatelj je kiše zemljoradnicima. U kršćanstvu je kasnije poznat kao Ilija Gromovnik, sv. Mihovil i sv. Vid.
Perun pere što dolazi od prati, a to staroslavenski znači udarati. Perun je u stalnom sukobu s Velesom koji bi iz podnožja drveta htio gore, u goru, ali mu Perun ne dozvoljava. Perun ubije Velesa, a ubiti staroslavenski znači udariti, ukloniti udarcem.
Perun se u mitologiji pojavljuje u liku orla ili sokola, a Veles kao zmaj ili medvjed. Veles je podzemni bog koji vlada carstvom mrtvih iz korijenja. Povezan je s vodom, zemljom i vlagom, ali je i zaštitnik stoke, pastira i trgovine.
Veles je u kršćanstvu poznat kao sv. Blaž ili sv. Nikola. Perunov i Velesov sukob omogućava ciklus izmjene godišnjih doba. Taj sukob događa se u šumi na staroslavenskom dubrava.
U Gornjem Međimurju svega nekoliko kilometara od lokacije Velikog Pernjaka (danas Sv. Urbana) postoji naselje nedaleko šume znakovita mitološkog naziva Dubrava, odnosno točnije Gornja Dubrava.
Još jedan nezaobilazni lik iz praslavenske mitologije ženska je božica Mokoš, koja je vezana uz vodu. Ona je bila pokroviteljica ženskih poslova, zaštitnica prelja, pletilja i vezilja. Petak je njezin dan i u petak se ne smije presti. Tako je sv. Petka zapravo praslavenska Mokoš.
Jarilo sin Perunov u kršćanstvu je prerušen u slavljenog i dobro poznatog sv. Juraja, pa se tako kaže Kud Jura hodi, polje rodi ili Nije Jura svaki dan, nek u letu jedan dan.
Ove izreke opisuju Jarilov ili Jurajev hod kroz godinu, odnosno izmjenu godišnjih doba od njegova rođenja (u veljači, na Velju noć), odlaska u podzemni Velesov svijet (biva otet od Velesovih poslanika), vraćanja na Perunovu goru, upoznavanje Mare, Perunove kćeri i njegove sestre blizanke, za koju ne zna da mu je sestra (Jurjevo, proljeće), zatim njihovo vjenčanje (Ivanje, ljeto), prevara Mare, tj. njegova smrt, Marina tuga i starost (zima).
Zbog održavanja skladnosti svijeta i godišnjih doba Jarilo mora prijeći cijelo stablo svijeta.
Iz Velesovog podzemnog svijeta najprije donosi ljudima proljeće, a u ljetno doba dolazi u Perunove dvore, navrh stabla svijeta, gdje upoznaje Perunovu kćer, lijepu Maru. Ivanje je noć njihove svadbe.
S pojavom kršćanstva proljetnog Jarila zamjenjuje sv. Juraj, u narodu …Zeleni Jura, a ljetnog Jarila …sv. Ivan Krstitelj. Uz Ivanje vezan je običaj paljenja krijesova 23.lipnja uvečer. Vjerovalo se da krijesovi imaju moć rastjerivanja zlih sila. Ivanje cvijeće ili gospina trava od koje se spravlja čaj, također umirujuće djeluje prije spavanja.
Stari Slaveni nisu imali pisma, nisu ni podizali kamene građevine. Svoje nastambe su radili u drvu koje je s vremenom istrulilo, pa o njihovom životu skoro nema materijalnih dokaza.
Zaključci o njihovoj kulturi izvode se na temelju narodnih predaja, toponima i drugih skrivenih elemenata ukomponiranih u lokalne kršćanske tradicije koje treba znati isčitati.
Još uvijek je moguće praslavenske mitove dekodirati preko narodnih običaja Jurjeva, Ivanja, zatim napjeva u kojima se često spominju božanska djeca Juraj, Mara, božansko drvo, sokol, zmija …koji su simboli Peruna i Velesa na zemlji.