SIMBOLI TRADICIJSKOG VINARSTVA U MEĐIMURJU
piše: Jasna Lovrec
Predindustrijski tradicijski simboli vinarstva Gornjeg Međimurja su ukopani podrumi (pelnice), stari zidani podrumi i stare kleti, tradicijske stare hrastove preše, drvene kace, bačve, škafi, lakovnice, šefovi, pute i na kraju ali ne manje važni, klopoteci. Oni predstavljaju vanjsko obilježje zorenja grožđa i približavajuće se berbe. Već je rimski pjesnik Vergilije 37.g.pr.n.e. u svojoj zbirci pjesama «Georgike» upozoravao na uvijek gladne ptice koje treba tjerati iz vinograda. Franjo Baš, dobar poznavatelj klopoteca, tvrdi da su klopoteci prethodnici mlinova na vjetar pa se prema tome nastanak klopoteca u istočnoj Štajerskoj može računati od kraja 15.st.
K l o p o t e c je neke vrste drvena vjetrenjača za rastjerivanje ptica sa slatkih grozdova u vinogradima.
Poznati njemački etnolog Leopold Kretzenbacher navodi da je klopotec autohtoni izum slovenske istočnoštajerske pokrajine od koje su austrijski Štajerci prisvojili klopotec zajedno s imenom Klapotetz. Isto tako i u gornjomeđimurskim goricama koje se naslanjaju na slovensku Štajersku već odavno klopoče klopotec. Prema navodima slovenskog etnologa dr. Janeza Bogataja, klopotec je došao u uporabu za vrijeme prosvjetiteljstva a češće se počeo postavljati u vinograde primjenom zakona o odvojenom branju grožđa različite dobi dozrijevanja jer je posebice trebalo štititi od ptica ono grožđe koje se kasnije bralo (Bogataj i Karba, Etnološki oris klopotca od njegovega nastanka do danes, 2004.).
Počeo se češće izrađivati tridesetih godina devetnaestog stoljeća.
Mjesec kolovoz je vrijeme postavljanja klopoteca i to najčešće na blagdan Sv. Bartola, 24.kolovoza, koji označava početak dozrijevanja grožđa. Klopotec je postao naša gornjomeđimurska etnološka znamenitost a ove vegetacijski ranije vinogradarske godine čuti ćemo ga u vinogradima sporadično sve do sredine listopada kada će vjerojatno završavati berbe kasnijih sorti grožđa. Klopotec se demontira nakon završetka berbe, a posljednji utihne uoči Martinja.
Zanimljivo je da klopotec služi u igri riječi kao prvi alkotest. Ako se može ova rečenica ponoviti bez pogreške nakon kušanja vina, onda je sve u redu i još smo trijezni: «Dobar klopotec u svom klopotarniku klopotajuče klopoče tako kako mu se hoće. Naš klopotec je dobar klopotec.» Ili na zavičajnom dijalektu: «Dober klopotec v svojem klopotarniku klopotajuče klopoče tak kak se jemu oče. Naš klopotec je dober klopotec». Postoji još i učena verzija na latinskom jeziku:
«Bonus kolopotec in suo klopocterio klopocitabiliter klopocitat.
Noster klopotec est bonus klopotec.
Ergo klopotec in suo klopocitario klopocitabiliter klopocitat.»
Katkada se ljudima učini kako klopotec govori. Postavljen visoko na brijegu promatra sve što se događa u selu. Čuli su ga upozoravati u ritmu klopotanja: «Ne zobati, vudril bom.Ne zobati, vudril bom.» Na drugom pak brijegu obzanio je novost: «Djed je baki kapu kupil,djed je baki kapu kupil.» A u pjesničkom nadahnuću, klopotec iz Sv. Urbana sklepao je ili bolje rečeno sklopotao je stihove posvećene zorenju grožđa: «Klepi, klepi, klepi, grozdeki prelepi, sam se zorite, nič ne gnilite i dobru nam bratvu podarite.»
P r e š a n j e g r o ž đ a u v e l i k o j t r a d i c i j s k o j h r a s t o v o j p r e š i:
Nekad se grožđe prešalo u hrastovim prešama i to je bio iznimno težak fizički posao koji je trajao po nekoliko dana.Za prešanje je trebalo najmanje 4-5 težakov. Glavni je prešar bio odgovoran za kompletno prešanje. On je vodio komandu nad cijelim prešanjem. Na podu velike drvene preše bio je glavni prešar s jednim ili dvojicom težaka koji su u gumenim škornjima (čizmama) kveštrali (gazili) grožđe i slagali ga u koš oko kojeg su namotavali cuftu (pletenicu ispletenu od vrbinih šiba). Koš se radio u obliku stošca. Na vrh stošca postavila su se vrata (poklopac), a na vrata su se slagali pejići (potrebni umeci koji se nalaze između poklopca koša i grede koja tiska kompletni koš). Iznad pejičov nalazio se prešpanj (drvo koje preša).To je ogromno drvo koje je moglo težiti 5-10 tona. Prešpanj su druga dva težaka dizala i spuštala s vretenom. Prije toga morale su se namjestiti verige i buhe (dijelovi tijeska). Postavljali su ih prema potrebi ispod ili iznad prešpanja i tako se postizao učinak poluge.
Prešpanj se ostavio visjeti u zraku te je postepeno centimetar po centimetar padao i na taj način tiskao mošt iz grožđa. Mošt je otjecao u drvenu kacu koja je bila postavljena ispod poda preše. Potom se u škafima (manje drvene posude s dvije ručke) nosio mošt u podrum gdje je bio spreman lagev (bačva) a na njemu lakovnica (drveni lijevak) u koji se iz škafa odlijevao mošt.
Lakovnica ili lakomnica je ogromni lijevak s zapremninom od 20 l i s posebnim ručkama za lakše nošenje a naziv joj dolazi od «lakoven» ili …lakom za popiti što više mošta i vina!