GORE I DOLJE U OSIJEKU

DAN DRUGI

Piše: Emil Cipar
Petak, deveti dan mjeseca studenoga. Moje prvo buđenje u Osijeku. Budim se u Gornjem gradu. Odavno su već ti osječki nazivi Gornji i Donji grad izazivali kod mene smiješak.  Jednom zgodom …bilo je to prije tridesetak godina, zatekao sam se u Donjem gradu. Trebao sam stići na određeno mjesto, imao sam adresu, ali nisam znao gdje je to točno.

Upitah prolaznike za tu ulicu.

-To vam je u Gornjem gradu!

Uz najbolju volju nisam mogao osjetiti da se trenutno nalazim negdje dolje i trebam ići negdje gore kako bih stigao u blizinu navedene ulice.

Postoji znači visinska razlika. Ok …ako je već tako to znači da od stana koji je u Gornjem gradu mogu do bolnice koja je u Donjem gradu, voziti u leru. Motor mora ipak biti upaljen zbog svjetla i signalizacije.

Stan je u Strossmayerovoj ulici. Osječani upotrebljavaju izraz Štrosika, što mi se čini praktičnijim, a i zvuči nekako više osječki.

Nakon prve kave skuhane na osječkoj vodi (nema neke velike razlike) slijedi šetnja sa Čukom. Otvaram tešku drvenu kapiju i izlazim na Štrosiku.

Pogled lijevo. Dominira katedrala. Pogled desno. Crkva svetog Roka. Lijevo je simbol Crkvene moći, a desno simbol pobožnosti i vjere u Boga.

Katedrala izgrađena u neogotičkom stilu, a Crkva svetog Roka u kolikoimašpara stilu

Draže mi ovo drugo, pa krećemo put Crkve svetoga Roka. Na susjednoj kući spomen-ploča. Čitam i ne vjerujem svojim očima …u toj kući je veliki hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić proveo svoje djetinjstvo i napisao prve pjesme.

Dobro susjedstvo. Istina …velikog pjesnika nema više među nama, ali TKO ZNA…

…U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi.

Prvih dana moga liječenja u Osijeku …dok sam još putovao svaki dan, susreo sam se s jednim drugim velikim hrvatskim pjesnikom …Dragutinom Tadijanovićem. (Ah moj Tadija)

Na uputnici za liječenje nije pisalo ništa o tome. Pisalo je samo: Klinička bolnica Osijek, Osijek. Radioterapija (terapija zračenjem). Neoplazma malignum prostatae. Radioterapija.

O ovome susretu sa pjesnicima nije bilo ni riječi. Šteta! A baš bi bilo super dobiti na recept Tadijanovića, Cesarića… i bogtepita što još slijedi.

Idemo prema Crkvi svetoga Roka. Sagrađena je 1741. godine u spomen na zavjet protiv kuge koja je pogodila Slavoniju nekoliko godina ranije. Posvećena je sv. Roku, svecu zaštitniku od kuge.

Rekoh već …simbol pobožnosti i vjere u Boga. Sigurno ću ju češće posjetiti ovih dana, a katedralu ću prepustiti jednodnevnim turistima. Crkva svetog Roka ima puno više šarma i privlačnosti.

Razmišljam tako o jednoj izložbi od prije godinu dana u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu. Brođanin Zvonimir Zvone Bračun izložio je iz svoje bogate zbirke dosta knjiga i molitvenika. Bio je to povijesni pregled svega onoga napisanog što je Slavonce vezalo uz kršćansku vjeru. Molitvenici naših baka i prabaka u kojima su se mogli ponegdje vidjeti rukom napisane bilješke.

Obični mali molitvenici u žuljevitim rukama naših baka i prabaka, najbolji su svjedoci iskrene pobožnosti i čvrste vjere u Boga, koja im je stoljećima pomagala lakše podnositi ratove, kuge, sušu, poplavu, glad…

To ćemo drugi puta …sada nastavljamo šetnju. Idemo prema Dravi. I stvarno …da bih došao do Drave moram se spuštati. Ipak je Crkva svetog Roka napravljena na najvećem brdu u Osijeku.

Drava visoka. Vodeni val koji je napravio velike probleme u Sloveniji, Varaždinu i Međimurju, stigao je i do Osijeka, ali ovdje mu je širina korita oduzela moć i snagu.

Šetnja završena, nazad u Štrosiku, kratki pozdrav susjedu (komšiji) i na doručak.

Vrijeme je za polazak u bolnicu.

Ništa od vožnje u leru. Dobro …ja sad znam da smo na brdu i da bi se po zakonu o slobodnom padu, auto trebao kotrljati niz brdo. Čuko i ja to znamo, ali ne zna auto. Nemam nakanu gubiti vrijeme u objašnjavanju, pa ubacujem u brzinu. Glupa tehnika!

I nazad Štrosikom prema centru, pa dalje u Donji grad. Je …tako sam mislio, al odjednom ispred mene …pješačka zona. Jučer, kad sam vozio ovamo nije je bilo tu.

-Morate se vratiti nazad (kao da se možeš vratiti naprijed), pa onda levo (lijevo) prema kružnom toku. Ne prva ulica levo nego druga …da …onda vozite …čekaj …prva druga, treća …e četvrta ulica, opet levo …e onda ćete već vidjeti kako dalje …zar nemate navigaciju?.

-Ma imam negdje kako nemam. Nema tog što taj auto nema …samo nema ugrađeni visinomjer, drugo sve je tu …valjda.

Ali ovako mi draže …bliže sam ljudima. Socijalni kontakti osigurani.

Nakon par levo i jednom desno evo me opet na širokoj ulici po kojoj vozi tramvaj. Još par stotina metara i bolnica je tu.

Mislim …lakše je bilo dolaziti iz Broda u Osijek, nego iz Osijeka u Osijek.

Zračenje gotovo za čas posla. Na ručak u bolničkoj menzi.

Petak je, pa mora biti riba. Na Dravi smo pa je onda logično da to bude oslić.

I bio je oslić, kao na mnogim drugim trpezama diljem Lijepe naše.

Pozdravljam Osijek i putujem u Brod. Vikend je. Prolazim pored Đakova i tornjevi Đakovačke katedrale vidljivi su izdaleka. Ona je sagrađena u neoromaničkom stilu i niža je od osječke, ali zato ima duplo više tornjeva.

Žurim u Brod …za sada mi je dosta visokih tornjeva. Kod nas u Brodu nema toga …mi smo daleko prizemniji, pa već na petom katu hotela „Art“ u restoranu „Vidikovac“ dobiješ vrtoglavicu. Kod nas se kršćanstvo mjeri širinom srca, a ne visinom i brojem tornjeva sagrađenih u nekom neo-stilu, na crkvama.

Neka mi Đakovčani i Osječani ovo ne zamjere. Znam da oni nisu grandomani i nisu ni najmanje krivi zbog katedrala.