UZ DAN GRADA KUTINE
piše: Sonja Smolec
Kutina/ Svaki grad ima svoj dan, ili bi bar tako trebalo biti. Dan kad se građani okupe, osjete ono zajedništvo koje povezuje ljude čija djeca idu u iste škole, susjede koji rade u istim radnim organizacijama, ili one koji, zahvaljujući krizi koja se tako nemilosrdno razmahala u našoj zemlji, više ne rade ili su im radne organizacije otišle u stečaj, prodane, nestale…
Takav grad je i Kutina. Unatoč svemu spomenutom, ne zapostavljaju kulturu, knjigu i ljepotu pisane riječi. Već petu godinu za redom organizirali su Promociju najuspješnijih pisanih uradaka, priča i pjesama, natječaj „MOJA PRIČA“, čiji je nositelj, odnosno organizator, Knjižnica i čitaonica Kutina u suradnji s Dječjim gradskim vijećem Grada Kutine.
Mjesto događanja, naravno: Knjižnica i čitaonica Kutina. Iako se još uvijek nalaze u prostoru koji po svojim kapacitetima više ne odgovara gradu od tridesetak tisuća stanovnika, to ih ne ometa da s toliko poleta rade sve ono što rade, u što sam se i sama uvjerila.
Cijeli program zdušno su vodili pas Čupko i zec Mrkvić, i u nijednom trenutku nisu se dali omesti. Doduše, bilo je nekih malih nesporazuma među njima osobno, jer je Čupko, stalno požurivao zeca i ravnateljicu da proglase pobjednike, ali ga je zeko napokon uvjerio da mora biti strpljiviji i da je došlo vrijeme da i on, Čupko, nauči čitati i da pročita sve one lijepe priče koje se nalaze u knjigama knjižnice kako više ne bi brkao likove iz knjiga s prisutnima.
Gradonačelnik Grada Kutine mr. sc. Davor Žmegač odazvao se i prisustvovao tom prekrasnom događaju kako bi nagrađenima, pohvaljenima i svim ostalim sudionicima natječaja, osobno uručio zahvalnice, diplome i nagrade. Prostor za goste bio je premalen, no unatoč toga, svi su se nekako uspjeli smjestiti kako ne bi propustili čuti što, o čemu i kako pišu njihova djeca, unuci, nećaci…
Kao i uvijek pri takvim događanjima, ni ovdje nisu izostale: trema, zbunjenost, više ili manje sramežljivi osmjesi, suze radosnice… ne samo sudionika već i njihovih roditelja, djedova, baka. Mnoga djeca svoje su priče posvetila djedama i bakama, a to nam govori koliko je svima njima toplina, ljubav i sigurnost obitelji itekako važna.
Na poziv ravnateljice Knjižnice i čitaonica Kutina, vrlo rado sam se odazvala pozivu da i sama prisustvujem tom događaju, da zajedno s njima pročitam dječje radove te da tom prilikom predstavim i svoj književni rad: knjige, poeziju, priče i dobivene nagrade.
I onda, iznenađenje. Iako sam već ranije bila upoznata s radom njihove, takozvane, lutkarske sekcije, dočekalo me nešto što ni u snu nisam mogla zamisliti.
Više od osamdesetak lutki, većina njih gotovo ljudskih dimenzija, napravljene su s mnogo ukusa i pažnje, mašte i bajkovito, da mi je zastao dah. I sve to rade vrijedne ruke ravnateljice Jadranke Del Ponte. Ovako nešto može se raditi samo uz neizmjerno mnogo ljubavi i želje da se djeci i na ovaj način još više približe priče, bajke i književnost. I to ne bilo koje priče i bajke. Djelatnici knjižnice sami ih pišu, prilagođavaju trenutku, sami glume. Budući da su lutke tako velike, nije ih lako sve vrijeme predstave držati u rukama, glumiti, bit interaktivan s publikom. Svaka čast, ovako nešto rijetko se vidi. Ovako nešto zaslužuje mnogo više od pohvale.
Hvala na pozivu, na ugodnom druženju; još jednom moje iskrene čestitke svim sudionicima natječaja, i čestitke povodom Dana grada, 10. studenog. Na taj dan, 1256. godine, u povelji Bele IV. prvi put je u pisanoj povijesti spomenuto ime Kutina.