Ivan Milčec i promocija njegove knjige pjesama, Štel bi te belega meti
piše: Sonja Smolec
Subota, 24.11.2012. Mjesto radnje – Gračani. Dan kao i svaki drugi, svetiji od ostalih ako smo odlučili odmoriti se od posla, ali se nismo odmarali i od poezije.
Krivac za to je, Ivan Milčec, autor knjige poezije na kajkavskom jeziku, a njegovi suučesnici u tom grijehu su, Sonja Smolec, urednica knjige, Mira Kadoić, učiteljica glazbe i naravno, glavni krivac koji je sve to omogućio je HSPD “Podgorac” Zagreb-Gračani i njihov predsjednik Marijan Sekula, koji su nas ugostili i koji je promociju knjige organizirao na najbolji mogući način.
Hvala Milici Schmidt koja je upregnule sve svoje konje na četiri kotača da nas doveze na odredište, uz svesrdnu pomoć GPS-a čije upute smo, da bi došli na pravo mjesto, nekoliko puta morali i ne poslušati. Ah, ta današnja tehnologija. J
Članovi HSPD “Podgorac” Zagreb-Gračani, recitatori, tamburaši i zbor, ne samo da su nam podarili splet pjesama prigorskog kraja, već su svaku pjesmu uskladili s onom pročitanom iz predstavljene knjige. Srce je zaigralo, a mi, naravno, nismo mogli a da zajedno s njima ne zapjevamo. Zaslužili su svaku pohvalu. Ovakva se druženja pamte.
I podmladak više je nego ugodno iznenadio svojim umijećem sviranja i pjevanja, ali što drugo očekivati kad su imali i od koga učiti.
Kako je u takvim prigodama običaj, o knjizi i razlozima njenog nastanka, kao urednik iste, rekla sam nekoliko riječi. Jednako tako i učiteljica glazbe, Mira Kadoić koja nas je podsjetila na bitnost i neminovnost povezivanja pisanje riječi i glazbe.
Na kraju, počastili su nas izvrsnim domaćim, slatkim i slanim kolačima, koje su umijesile vrijedne ruke članica HSPD “Podgorac”. Za vino ne znam, nisam ga probala, donio ga je gospodin Milčec. Oni koji su ga probali rekli su da je izvrsno, moguće da je i ono iz domaćeg kraja, a ostalo – sokovi naše moderne svakodnevice bez kojih, eto, ni u takvim prigodama ne možemo.
Ivanu Milčecu kao da su se u peru udružile sve muze poezije i zaigrale kolo uz domaću tamburicu. Njega je, da bi pisao stihove na domaćem jeziku, uz dobri, stari KAJ, vodila ljubav prema domaćem kraju i prema gradu Zagrebu gdje je živio svoje djetinjstvo, one nježne dane odrastanja koji nas sve na dobar ili neki drugi način obilježe za sva vremena i oblikuju kao ljude, i koji je davnih dana, silom prilika, napustio i otišao trbuhom za kruhom. A Ivek, otišao je kao dobar čovjek, tuđina ga nije izmijenila. Naprotiv, sve ono dobro u njemu kao da je još više naraslo. I takav se vratio u domovinu.
Jednostavnost i toplina njegovih stihova dopire do najdubljih dijelova srca i duše, svih nas, a vjerujem, naročito onih koji su još uvijek podijeljeni – dom su stvorili u tuđini a srce im i dalje kuca za domovinom.
Postoji poslovica – Dom je tamo gdje je i srce. I tu sam stala, ponovo se zamislila. Kako živjeti tako daleko? Teško. No, ljudi se nekako priviknu, trude se ne misliti, rode se nove generacije, ali svima njima, u genima, u onom otkucaju noćnog sata kad se u osami, u tišini dok razgovaraju sami s vlastitim mislima, vraćaju se uspomenama, onim osobnim trenucima koje je ponekad teško podijeliti čak i s najbližima. Svatko ima nešto posebno, nešto ono svoje što je ostavio i za čime čezne. Pa makar to bila i vrba na obali rijeke Save.
Pjesme Ivana Milčeca vinjete su koje se spojene jedna na drugu, nadopunjuju svojom ljepotom.
Evo i odlomka iz moje riječi o knjizi:
Bila sam počašćena pozivom gospodina Milčeca, da za njega i za sve vas, mogu urediti ovakvu knjigu. Ova knjiga je kao starinska škrinjica koju smo otvorili i ostali istovremeno zbunjeni i ugodno iznenađeni. U njoj smo otkrili pravo blago. Neke stvari koje smo skoro zaboravili. Trebalo je malo prekopati, prevrteti, neke stvari i malo poglancati. U toj škrinjici ima puno toga vrijednoga i staroga, a pogurale su se i novije slike grada Zagreba kakve tu ne bi trebale biti. Zagreba koji je drugačiji, koji se, sviđalo se nama ili ne, bilo to potrebno ili ne, pod utjecajem politike, ekonomije, nekih drugih ljudi, drugačijih vremena i potreba, svakodnevno mijenja. Baš zato, ova je knjiga time vrjednija. U njoj je i ono dobro i ono loše. Bez srama. Slobodno mogu reči da je ovo vrlo posebna knjiga ljubavne poezije. Ljubavi posvećene gradu kojem se Ivek vratil, iz kojeg u srcu nikad nije ni otišal. Došal je i dal nam dragocjene komadiće sjećanja svog djetinjstva, mladosti, obitelji, tatekove violine, Save, repa banovog konja, jutarnja zvona crkve, domaći Božić i breg na kojem živi, Grič, i uspinjaču i Maksimir i puno toga drugoga i dragoga. Sve su te sličice prošlih i sadašnjih vremena pozivnice onima koji su nekad kao i Ivek otišli, pozivnice koje govore – vratite se, je, teško je, ali ovo je i vaš dom.
Zagreb je grad u kojem mnogi žive ali ga na žalost ne poznaju. Naučili su s kojim se tramvajem ili kojim autobusom može stići na drugi kraj grada, naučili su mrgljati na jutarnje gužve. Kad idu gradom, najviše što vide su izlozi, cijene, sniženja, asfalt pred vlastitim nogama. Rijetko kad vide ili osjete nešto više. Takav je, na žalost, život.
Zagreb nisu samo ljudi. Nisu to samo stoljećima stare zgrade pored kojih se prolazi, njihovi nacifrani balkoni i arkade, skrivena dvorišta i fasade. To su tvrde zime, zeleni parkovi, vruća, sparna ljeta, jesenska magla i cvijeće i smetlišće… To smo svi mi koji ga volimo i onda kad mislimo da ga više ne volimo. Zagreb je sve ono kaj se nemre reči, ono kaj onak poskrivečki u oku nam zasvetli.
Sljedeće promocija knjige je u Zelini, najvjerojatnije u Gradskoj knjižnici.