piše: Dubravka Borić …kao komentar na tekst “Kapitalizacija duha”
Podgora/Otac bi ubrao bor. Montirao bi ga u kut u manji ulazni prostor u kuću. Uz jedan zid je stajala starinska kredenca. Na drugom ogledalo i vješalica za odjeću. Ispod toga neka drvena klupica. Bor bi se najprije poškropio razmućenom i gušćom otopinom ugašenog vapna i vode. Iglice bora bi tada pobijelile.
Mi djeca smo kitili krošnju jabukama, orasima i bajamama koje smo umotavali u sjajnu foliju.
Dosta toga bi omotali u raznobojne i sjajne papiriće od bombona, koje smo sakupljali tijekom čitave godine, pa su i izgledali kao -najljepši bomboni. Uz to, na grančicama bi štipaljkom bila prikačena pokoja staklena ptičica, poneki sjajni stakleni balon, poneka srebrna traka što se kao sjajna nit obješena preko iglica spuštala onoliko koliko bi joj dozvoljavala duljina. Još smo tome dodavali poneki komadić pamuka iz kutije spremljen zajedno s nakitima i štalicom. Ispod bora stavljali smo štalicu na mahovinu i “snijeg”.
Za poklone ispod bora, nismo znali. O tome smo možda negdje kasnije čuli, ali nam to nije nikada umanjilo naše dječje veselje.