Branka Kandić-Splavski
Kako da kažem, ali vjerujem djeci da su ga vidjela jer sam ga i ja vidjela! U snu.
Dobro, san je san, ali i viđenje je viđenje, i važno je u kojem je sloju dimenzije.
Dakle, pogledajte ga i vi!
Evo, ima haljetak, narančast i do koljena. Ima kuštravu, gustu kosu koja poput zvrkova žita viri i čini kovrčavo postolje visokom i isto narančastom cilindru.
Oči su mu dva živa, crna oblutka, a s vječno nasmiješenih usana malo-malo pa pobjegne hihot.
Na leđima ima par krilaca, zujavih i brzih, plavkasto presijavajućih, onako lijepih kakve ih imaju vilin-konjici.
Eto, to je moj leteći Jagodin.
Zašto, zaboga, Jagodin?
Pa, zato jer on raznosi jagode.
Ima jednu pozamašnu zdjelu (zamislite i nju), krcatu krupnim, zrelim jagodama. Mirišu na skorašnje ljeto i na slatki mošus tajni, i onako crvene, lakirane i s mrvicama čežnje po sebi, podsjećaju na srca taman dozrela da ih netko ubere, uzme, zagrize i u sebi rastopi.
Podsjećaju na sve buduće ljubavi koje nam mirišu i mame nas, i kojima se smješkamo.
Ili sretno ili sjetno.
E, takve jagode raznosi moj Jagodin!
I ljeti i zimi, i danju i noću, jer su ih svi željni. Svi ih čekaju.
Zato leprša tako neumorno taj “smišni” mališa, i taman kada netko klone i odmahne rukom u beznadnoj kretnji, eto ti njega sa svojim jagodama i hop! Ubaci jednu . crvenu, slasnu, bubrenu, baš u njena ili njegova usta.
Kad im nepce oćuti to fino šećerasto tkivo, oči odmah zažmire, a niz tijelo se razlije nada:
Doći će. Da, doći će ljubav. Ima je!
I ima.
Ima još tih finih jagoda koje rastu poslije snijega i mraza te strpljivo proviruju kroz zeleni hlad listova i upijaju u sebe toplo sunce. Stvarajući iz blata, slažu šećer za meko tkivo svojih plodova koje će kasnije, kada dozriju, posuti onim žutim zrncima radosti, sjemenčicama novih početaka.
Jagodin zna da jagoda ima beskrajno puno u toj zdjeli života, i njegovo je da ih raznosi svijetom, a naše je da mu vjerujemo i da iskreno, kao djeca, prema njemu pružimo svoj dlan.