Branka Kandić Splavski
On je imao kišne dlanove.
Da, da …kišne.
Kad bi ih protrljao, iz njih bi, kap po kap, počele kapati prave, male kapljice. Pa onda još i još i još, sve više njih! Što bi duže trljao dlanove, to bi kiša postajala sve gušća, a kapi sve teže. A kada bi usred toga malog pljuska lupnuo dlanom o dlan, zalampala bi i malena munja i čula se potmula grmljavina, iza koje bi taj mali, kišni oblak postajao klupko vodenih perli iz kojih su duge ogrlice padale na tlo.
Ona je imala dušu od pijeska, bijeloga, sitnoga, sipkoga i uvijek vreloga od pregršti sunca koje se nad njim otapalo i obgrljivalo to svako pješčano zrnce.
Pijesak se nakupljao u hrpe pa se uzdizao, klizio, valovito uvijao, mreškao i uvrćivao u virove. Katkad bi se, u nezadrživoj želji da pobjegne i ode, vinuo i uzvrtložio put neba u spirali koja bi ga otrgnula i od sebe sama i preselila ga na bijeli oblak koji bi ga odnio u neki drugi svijet.
Zrnca bi pritom bljeskala, svjetlucala i treperila kao da je netko pohvatao sitne galaksije pa ih samljeo u finu prašinu te ju posipava niz pramenove vjetra.
Duša joj je, dakle, bila od pijeska. Bila je, zapravo, pustinja i poput svih pustinja …uvijek žedna.
Žedna kiše.
Znala je da između svojih suhih, pješčanih zrna, nosi i krije sićušne sjemenke nikada još viđenoga cvijeća žarkih boja . cvijeća što bi u hipu prsnulo i rasulo ljepotu, boje i mirise.
Ej, da je samo kiše …
I sudbina je dala da se njih dvoje sretnu.
On, s dlanovima od kiše, a ona …s pješčanom dušom.
O, kako ju je često grlio, ljubio i milovao! I kapi kiše obilno su se slijevale niz njezinu kožu i kosu, niz cijelo tijelo. Vodeni pramenovi svu su je obavijali, mokro i meko, ali duša joj je i dalje ostajala suha i žedna.
Neka opna,vrag će ga znati otkud i zašto, nije davala da nijedna kap prodre u samo središte pustinje njezine duše. Unatoč žeđi.
I, malo …pomalo, ona je venula, sušila se i gasnula.
Polako je umirala u njegovu naručju, sva mokra od tih mekih i dobrih kišnih dlanova.
Jednoga dana duša joj je i posve usahnula. Sjajna su se zrnca pijeska rasula i posivio im je nekoć prebijeli sjaj.
Umrla mu je u naručju, sa svim onim neproklijanim i neprocvjetanim cvijećem u sebi.
I tako, tako žedna …
On je sklopio ruke u očaju, u molitvi.
Vratiti ju nije mogao, nije znao i nije mu bilo dano.
S njom, mrtvom u naručju, odmah je presahnula i njegova kiša. Više nije kapnula ni kapljica iz tih nekoć kišnih dlanova!
Samo, niz obraz, iz sivoga mu oka, skliznula je jedna krupna i vrela suza te kapnula posred njezine mrtve i osušene pješčane duše.
Nje više nije bilo, ali jedno cvjetno sjeme u tom hladnom pijesku upilo je ovu dragocjenu kap muške suze, i gle!
Iz sićušne klice što se izvila, pojavio se grimizan pupoljak, a on se uskoro razmotao u prekrasan cvijet . kameliju.
Da.
Prelijep je to cvijet s laticama od čežnje, boli, strasti, promašenosti, odanosti i ljepote.
Od onda i zauvijek kamelije cvjetaju samo u vrtovima pravih ljubavi.