SVILEN-BUBA

Branka Kandić Splavski
-Donesi mi danju zvijezdu, rekla je šapatom. Tiho kao da je šušnuo tek klas pšenice.

I on pođe. Odmah pođe pretvorivši se u tamnu lastavicu.

Zaleprša i vine se visoko, visoko k nebu, i to zazvuči kao brujanje harfe.

I zaista joj donese dvije sićušne, blistave zvijezde, ne veće od zrna prosa, i spusti ih na njezine sklopljene i umorne vjeđe.

I to im dade malo, malo sjaja.

–Sad mi donesi blistavi biserak, poželješe njezine blijede usne.

I on pođe i pretvori se u malu, modru ribu te zaroni u duboki hlad podmorja.

I doista, iznese od tamo dva sedefastomliječna bisera i utisne ih u uglove njezinih usana.

I to im dade malo, malo osmijeha.

–Donesi mi, mili, kapljicu srca, zaište njezino mršavo lice.

I on ode i pretvori se u ljetni vjetar. Nabere i prinese joj buket latičastoga grimiza, donese pregršt poljskih makova pa ih pospe po njoj, gusto, gusto.

I to joj malo zarumeni obraze.

Ali, sve je već bilo kasno jer je nezaustavljivo klizila u tamno jezero Bespovratka.

-Ne idi, ne idi, ne odlazi …preklinjao je.

-Ne daj me! Spasi me! preklinjala je i klizila sve dalje i dalje.

Onda on, u očaju, pojuri do jantara i u njemu probudi u čahuri skrivenu svilen-bubu.

-Brzo! Brzo! Probudi se! Preni se, svilen-bubo! Podari mi svoju najljepšu svilenu nit. Moramo tkati jednu bajku!

I prene se svilen-buba i dade mu svoju najfiniju nit, najraznobojnije boje, i on je ponese do ženina srca. Srca punoga školjaka.

Pažljivo, nježno i strpljivo omota ga i ovije tom paučinastom svilom iz Onkraja, a onda je dlanovima i dahom grijao to dobro, umiruće srce dok se ono pretapalo i prelazilo u tu svjetlucavu pređu vlakana. Pređu u koju je polako prešla i ona sva.

A kada je više nije bilo s ove strane, ipak je ostala živjeti i dalje.

U bajci.

Nevidljiva, ali zauvijek tu, utkana svilenom sanenom niti u njeno čarolijasto tkivo.

A on, bez nje, nastavio je biti s njom u onim prazninama između riječi …