tekst i foto: Marija Matijašević
Stružec/ Jedno popodne otišla sam obići samoživeću staru baku, Mariju Antoliš. Već godinu dana gledam mali jastučić, našit s dva goluba, koji mi je poklonila prije par godina.
Marija Antoliš je rođena 1924. godine u Strušcu, mama je troje djece, ima 6 unučadi, 15-tero praunučadi i jednu šukun-unučicu – Evu.
Sa svojih 89 ggodina, naša šukunbaka je vrlo vitalna, samo ju malo lošije služe noge, ali zato razum itekako dobro. Jako se obradovala mom dolasku. Prvo je rekla:- Pa ti si mene zaboravila!
Kada sam joj rekla, da stalno gledam njen jastučić, koji mi je poklonila, malo se smirila.
Pitala sam ju, može li mi nešto više reći o našoj crkvi, i onoj prvoj drvenoj, koja je građena prije od 300 godina. Odmah je krenula s pričom.
Donijela si je lončić vode i pomalo zalijevala. Priči nije bilo kraja. No, stalno je skretala temu na svoj teški život. Sama, nakon smrti muža, odgojila je i isškolala troje djece.
A onda je baka otišla po svoj molitvenik, i pokazala mi mjesta gdje je ona u životu bila: Ludbreg, Trakošćan, Varaždin, Kloštar, Stubičke toplice, Zagreb, Sesvete, Sisak, Popovača, Voloder, D. Jelenska, Gušće, Potok, Osekovo …
Baka dalje priča o nedaćama i povijesti Strušca. Kaže ...crkvica – kapelica je građena prije 300 godina. I bila je drvena. Kasnije je tu pokraj rijeke Obžev, koja se nekad zvala – Strug, (od tuda ime Strušcu), bila ciglana i tu se pekla cigla, kojom se gradila današnja crkva. Ljudi su cigle dodavali iz ruke u ruku, svojih 1 km, i tako su zidali crkvu. Inače je naše selo – bila nekada sve šuma. Potom su tu ljudi rušili stabla i gradili kuće, i drugi se doseljavali. Najstariji trem je Pikijin, ima mu 700 godina, možda i više, veli baka Marija.
Sjeća se i ciklona, koji je prešao preko sela, raskrio kuće, počupao stabla, nosio životinje i pčelinjake. Kaže ...na dvorištu je bio bedenj od 500 l – prazan, i da je tog dana bio pun kiše. Ciklon nam je otkrio kuću i ubio kravu.
Onda baka prelazi na njene dječje bolesti …ospice, dobrac, zamagljenje pluća, ali nikada nije imala temperaturu. Nosi crninu, i jednostavno je slatka, lijepoga lica. Promatram joj lice, malo je bora na njemu. Živi sama, no često vidim na putnim vratima, auto sisačke registracije, znači – kćer joj dolazi u posjet.
Zatim priča kako je napravila oltarnike, stolnjake i salvete za našu crkvu i ne samo za našu – tri košarice sa salvetima, dva jastučića. Stalno ponavlja, kako su ju ostavile noge …. kod toga zazvoni telefon, baka se hitro digne i potrči do felefona, kada je čula da je kćer, veli joj: -Pa nisam još ‘mrla!
Tako smo dugo pričale, da je ugaslo u peći i juha se pokuhala. Zatim se baka digla i otišla po stare slike, crno bijele na kojima je trgovina preko puta njene, Blaškovići, koje se ja još sjećam. Kada sam je upitala, otkuda njima tolika roba, kaže iz Amerike, tamo su imali rodbinu, pa su im ovi to pošiljali, a ovi su prodavali. Ona nije imala tu sreću.
Sada ja opet zapitujem za Stružec, zato sam najviše i došla. Pitam: -Otkud oltari i orgulje u Strušcu? Ona mi veli: –učitelj Iverović ih je darovao.
Kod toga odlučim, odnijeti cvijeće tom našem dobrotvoru, jer već puno godina gledam njegov spomenik od crnog mramora, na kojem nema nikada cvijeća ni svijeća.
Učitelj Iverović je svirao i orgulje u crkvi, kraj njega je pjevala-vodila pjesme, mještanka Strušca – Milka Kurtanjek. Pripovjeda baka Marija, da su na Strušcu bila četiri razreda osnovne škole, i to da se u školu išlo ujutro i popodne.
Sada priča o svom zetu, koji je branio rafineriju Sisak, kada je bila u plamenu. -Sa 100 kg opreme je ulazio u plamen, zatvoriti ventile kako bi se ugasio požar – riskirajući svoj život. On obožava Stružec.
Zatim mi opisuje izradu i dijelove nošnje. Kaže …najprije je napravila rupice sa vretenom, a onda ih je obšivavala. Priča kako je u Donjem selu bio nekada mlin. Ona sama je držala isto trgovinu u kući, trgovinu špeceraja, tekstila, i gostionu.
Onda baka opet priča o ratu. Kaže: –Ovaj sadašnji most u selu, bio miniran, zatim je bila polovica mosta složena, a kada je kamion sa vojnicima prolazio, urušio se i svi su se potopili. Zatim je vojska napravila novi most, ovaj sadašnji. Sada se i ovaj srušio, i sva nastojanja i molbe u Popovaču, nisu do dana današnjeg urodile plodom. Nacrt je kaže načelnik gotov, ali mosta niotkuda.
Žalosni smo da se tako malo ulaže u naše selo, još gore što smo nekada bili najveći producenti nafte u prošloj državi, i mnogi su dobro živjeli od nas, no mi smo veoma malo dobili.
Sada baka Marija priča kako joj je svekar bio 15 g. slijep i kako je njegovala svekrvu 6 mj. u krevetu. Kaže, imala je težak život, ali se uvijek borila. Eto i ove godine je pekla rakiju, od dunja. Ima i kokice, a i kuća joj je uredna, puna slika rodbine i svetaca. -Kad me netko pita kako mi je samoj, ja im kažem, pa nisam sama, moji sveci su sa mnom! Kod toga pokazuje stare slike svetaca. I stalno spominje bivšega župnika Drageca, s kojim je puno prošla i družila se.
Ma, hvala baki na lijepim trenucima koje smo razgovarajući skupa provele.