KATEDRALA CRVENOG ZLODUHA

piše: Vjekoslav Krsnik
Posljednji događaji oko Hrvatske televizije i u njoj samoj ukazuju da je na najvažnijem javnom mediju u državi prevladao boljševički mentalitet i totalitarna isključivost. To je posljedica nadzora ultraljevičarske i neoliberalne politike koju provodi Kukuriku koalicija na čelu sa SDP-om još uvijek ideološkim zatočenikom svoje komunističke prošlosti.

U doba stvaranja hrvatske države Hrvatska radiotelevizija bila je jedan od važnih stožera u borbi za slobodu, demokraciju i neovisnost hrvatskoga naroda. Tada je njezin prvi ravnatelj Tonči Vrdoljak možda pretenciozno lansirao krilaticu o HRT-u kao „katedrali hrvatskog duha“.

Pretencioznost je bila upravo u tome što se u njezinoj uređivačkoj politici i novinarskoj strukturi prije svega vodilo računa o pripadnosti vladajućem HDZ-u.

Zapostavljena je bila profesionalnost koja je u interesu javnosti, makar to bilo i u ratnim uvjetima, trebala počivati na poštenom i nepristranom informiranju, a posebice ne stranačkom, o onim temama u stvaranju države koje nisu bile od isključive važnosti za ratne operacije, kad je određena cenzura neminovna.

Od vladavine Antuna Vrdoljaka na HRT-u prošlo je dvadesetak godina, ali Hrvatska radiotelevizija se nije uspjela oduprijeti čvrste kontrole politike, odnosno vladajućih stranaka, bilo to HDZ ili SDP. U tome je s naslijeđem iz prethodnog komunističkog režima osobitu rigidnost pokazao SDP što se tako očito demonstriralo u ovih godinu dana vladajuće Kukuriku koalicije, u kojem je kratkom vremenskom razdoblju Hrvatska radiotelevizija pretvorena u „katedralu crvenog zloduha“.

Nije zgorega prisjetiti se poznate izreke predsjednika Republike Ive Josipovića kad je nakon pobjede na predsjedničkim izborima izjavio: „Ovi izbori samo su uvod u jedne nove izbore poslije kojih će se mapa Hrvatske potpuno zacrveniti i socijaldemokracija će biti vladajuća opcija u Hrvatskoj”.

Naravno, u takvoj „crvenoj“ Josipovićevoj Hrvatskoj trebalo je prije svega osvojiti uvjetno rečeno „katedralu hrvatskog duha“ premda je ona nakon Vrdoljakove ere to najmanje bila. Trebalo ju je pretvoriti u „katedralu crvenog zloduha“, što je ona izmjenama zakona o HRT-u izborom rukovodećih tijela vodeće medijske kuće i neoboljševičkom uređivačkom politikom u ovu godinu dana uistinu postala.

Prije svega na njezino čelo instaliran je zahvaljujući solidnoj saborskoj većini Kukuriku koalicije ni manje ni više nego posljednji direktor komunističke TV Zagreb uoči raspada Jugoslavije i posljednji predsjednik komunističke omladine Jugoslavije Goran Radman, koji je između ostalog, jer to je tada spadalo u opis radnog mjesta bio suradnik jugoslavenskih obavještajnih službi.

Važno je pripomenuti da se između nekoliko kandidata Odbor za medije Hrvatskoga sabora odlučio za kandidata kojega je forsirao predsjednik Josipović, tako da je Republika Hrvatska nakon Titovog gardista na Pantovčaku dobila na čelo HRT-a Titovog omladinca. Kandidat premijera Zorana Milanovića bio je Saša Runjić, ali je utjecaj Predsjedničkih dvora bio jači, što je važno napomenuti.

Da ne bi ostalo na anonimnosti, jer iza svake odluke u Hrvatskoj stoje imena i prezimena, Odbor za medije Hrvatskoga sabora sastoji se od sljedećih članova: predsjednik  Branko Vukšić (Hrvatski laburisti), potpredsjednik Davor Bernardić (SDP), te članovi Martina Banić, Goran Richembergh, Boris Blažeković, Sunčana Glavak, prof. Josip Kregar, Šime Lučin, Jasen Mesić, Zvonko Milas, Ivan Račan, Damir Rimac, dr. Damir Tomić. Sa 7 glasova za i 3 hadezeovska glasa protiv taj Odbor je predložio Saboru Titovog omladinca za Glavnog ravnatelja HRT-a, a Hrvatski sabor je sa 92 glasa za i 21 glasom protiv taj prijedlog proveo u djelo.

Da je u Hrvatskoj usvojen zakon o lustraciji, kao što je to provedeno u nekim bivšim komunističkim državama a među onima nastalim raspadom Jugoslavije samo u Makedoniji, Titov omladinac Goran Radman ne bi se ni mogao natjecati za glavnog ravnatelja HRT-a, a vjerojatno ni većina članova Odbora za medije ne bi sjedila u tom saborskom tijelu koje ga je ono predložilo Hrvatskome saboru.

Ali isto tako ostaje činjenica da su za postavljanje Gorana Radmana na čelu glavne medijske ustanove u Hrvatskoj u širem smislu odgovorni i svi oni koji su na posljednjim izborima glasovali za SDP, HNS i Hrvatske laburiste.

I prije stupanja Gorana Radmana na novu dužnost na HRT-u je provedena čistka uvjetno rečeno hrvatskih urednika i novinara, premda je HTV, ali i Hrvatski radio, posebice najvažniji informativni program, i dotad bio pod kontrolom jugonostalgičarskih i zapadnobalkanski orijentiranih urednika i novinara.

Najočitiji primjer za to je voditelj vrlo gledane emisije „Nedjeljom u 2“ Aleksandar Stanković. On često bez opravdanog povoda u emisiju dovodi srbijanske političare i javne osobe koji naravno koriste tu prigodu za manipuliranje hrvatskim javnim mnijenjem uz obilatu potporu voditelja Aleksandra Stankovića.

Kao primjer može se spomenuti slučaj dovođenja srbijanskog filmskog redatelja Srđana Dragojevića koji se negativno izrazio o filmu Angeline Jolie na temu silovanih žena za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, ili beogradskog odvjetnika Srđe Popovića koji je izjednačio sudbine generala Gotovine i Markača sa Karadžićem i Mladićem, a da se ne spominje iz ranijeg razdoblja intervju s prononsiranim agentom Miloševićeve politike u hrvatskom medijskom prostoru Aleksandrom Tijanićem.

Naravno, nije samo u pitanju Aleksandar Stanković. Tu je slučaj Zorana Šprajca koji je u svojoj političkoj bahatosti otišao tako daleko da je na samu godišnjicu vukovarske tragedije objavio u glavnom dnevniku montiranu priču kako je Tuđman kriv za pad herojskog grada, a kad ga je zbog toga kritiziralo tadašnje Programsko vijeće privatizirao je mali ekran i obračunao se s članovima tog nadzornog organa.

Kad se na HRT vratio Titov omladinac Goran Radman Zoran Šprajc (kojemu je pravo prezime Jovanović) je ekspeditivno vraćen u središnji Dnevnik, premda nakon takvog skandala po svim profesionalnim kriterijima za njega u Informativnom programu ne bi smjelo biti mjesta.

Zato se ne treba čuditi što je došlo do slučaja smijenjene urednice Karoline Vidović Krišto koja je vodila emisiju „Slika Hrvatske“, namijenjenu hrvatskom iseljeništvu u svijetu. Zbog pisma jednog gledatelja koji se protivi predloženom uvođenju seksualnog odgoja u škole i emitiranja isječaka iz filam „The Kinsey syndrome“ što je prema navodima uredništva HRT-a „izazvalo veliku buru u javnosti“ emisija „Slika Hrvatske“ je ukinuta a urednica Karolina Vidović Krišto suspendirana.

HRT se službeno ispričao gledateljima naglašavajući kako stavovi izneseni u emisiji nisu stavovi HRT-a. Ovim slučajem na HRT-u je praktički uvedena cenzura, što je zabranjeno Ustavom, a protivno je u Zakonu o HRT-u. U čl. 6. kaže se da će „HRT promicati nacionalne interese, pridonositi poštivanju i promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, domoljublju, toleranciji, razumijevanju i poštivanju različitosti, demokratskih vrednota i institucija, civilnog društva, te unapređenju kulture javnoga dijaloga“, dok je po čl. 7. HRT „dužan trajno, istinito, cjelovito, nepristrano i pravodobno informirati javnost o činjenicama, događajima i pojavama u zemlji i inozemstvu od javnog interesa“, te da će „poštivati i poticati pluralizam političkih, religijskih, svjetonazorskih i drugih ideja te omogućiti javnosti da bude upoznata s tim idejama; HRT ne smije u svojim programima zastupati stajališta ili interese pojedine političke stranke, kao ni bilo koja druga pojedinačna politička, religijska, svjetonazorska i druga stajališta ili interese“.

Da je Karolina Vidović Krišto postupila profesionalno i u skladu sa Zakonom o HRT-u u jednoj osjetljivoj temi o kojoj postoje oprečna mišljenja u javnosti dokaz je i to što je na Facebooku dobila potporu preko 25.000 članova.

Upravo je veliku buru u javnosti izazvalo njezino suspendiranje i skidanje emisije s programa HRT-a, ali očito je da za HRT-u javnost predstavlja politička elita koja je sadašnju vodeću garnituru postavila na čelo javne televizije.

Tako se postavilo i novo Programsko vijeće HRT-a koje jednoglasno, kao na nekom partijskom sastanku iz prethodnog režima podržalo skidanje emisije s programa i suspenziju urednice. Predsjednica Programskog vijeća je Nina Obuljen koja je u Ministarstvu kulturebila autorica Zakona o HRT-u, a članovi su<. Ivica Maštruko Bruno Kragić, Josip Jelić, Arsen Oremović, Sanja Ravlić, Zoran Šangut, Neda Ritz i Marina Mučalo.

Na toj sjednici Programskog vijeća novi glavni ravnatelj Goran Radman je izjavio: „Želim raditi s ljudima koji imaju svoj stav, ali ne želim neprofesionalnost“. Time je u slučaju Karoline Vidović Krišto jasno je izrazio svoj „partijski“ stav i svoju neprofesionalnost, jer protivno Ustavu i zakonu uvodi na glavni nacionalni medij cenzuru, čime HRT postaje „katedrala crvenog zloduha“.