ZAŠTO U HRVATSKOJ (ZASAD) NEMA MASOVNIH PROSVJEDA

ŽIVA ISTINA
piše: Vjekoslav Krsnik
Dok u južnim zemljama članicama Europske unije financijska i socijalna kriza uzrokuje, kao što je to u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, ali nije daleko ni Italija, masovne prosvjede, u Hrvatskoj se i pored prenaglašavanja kopanja po kontejnerima kao simboličnom indikatoru sve težih uvjeta života praktički ništa ozbiljnijega ne događa: Postavlja se pitanje zašto u Hrvatskoj nema masovnih prosvjeda. Sjetite se da je Ivan Pernar počeo u proljeće prošle godine s demonstracijama protiv svih i svakoga, pa su se ti prosvjedi ispuhali. Zašto? Zato što je u Hrvatskoj upravljanje državom u krizi, a građanstvo živi svoj život.. Prije svega Hrvatska nema klasičnu radničku klasu koja kao u zapadnim zemljama živi isključivo od svoga rada. To su polutani koji su u doba komunističke industrijalizacije dovedeni iz sela u grad, ali njihova imovina ne temelji se isključivo na mjesečnoj plaći. Naravno, ima siromašnih kao i u najbogatijim zemljama na svijetu, ali to je onda pitanje socijalne politike da se bogatima uzme više i pravednije rasporedi nacionalni kolač.

Da ne bi ostalo na goloj tvrdnji, evo nekoliko podataka. Prije svega po istraživanju Credit Suisse prosječni Hrvat je u 10 godina utrostručio svoje bogatstvo, od oko 8.500 dolara u 2000. godini na 24.000 dolara u 2010. godini. Na razne načine jednostavno veliki je novac ušao u zemlju, što su naravno iskoristile banke u stranom vlasništvu i u Hrvatskoj našli eldorado za ekstra profite koje mi još nismo oporezovali. Odakle to bogatstvo? Od prodaje nekretnina i priljeva naših iseljenika i gastarbajtera i od sive ekonomije, posebice u turizmu. Je li zemlja u krizi ako je u tijekom 2011. godine na štedne uloge građana položeno oko milijardu ne kuna nego eura, dostigavši 175 milijardi kuna ukupnih uloga na računima i štednim ulozima. Štoviše ulozi na štednju nastavili su rasti i u prvom tromjesečju ove godine, pa je tako samo u Hypo Alpe Adria banci porast štednje iznosio 58,8 milijuna eura. U madracima i čarapama po starom dobrom obićaju Hrvati još drže najmanje 30 milijardi kuna. Je li zemlja u krizi, ako Zagreb ima više trgovačkih centara nego Beč i još se novi otvaraju. Je li zemlja u krizi, ako skupina ljevičarskih prosvjednika demonstrira protiv Horvatinčićeva Cvjetnog u Zagrebu, a s druge strane ljudi čekaju u redu da uđu u novootvoreni “H&M” centar.

Je li zemlja u krizi ako po novom popisu stanovništva svaki drugi Hrvat ima stan ili kuću. Tu je u stvari ključ “preživljavanja”, jer su hipotekarni krediti na niskoj razini, budući da Hrvati zahvaljujući tradiciji nasljeđivanja spadaju u najbogatije nacije u Europi po vlasništvu na nekretninama. U Budimpešti, dakle u zemlji članici EU, na večer ćete naći mnogo ljudi koji spavaju na ulici, kao i na njujorškom Manhattanu, ali toga u Zagrebu nema. Malo je poznato da je u posljednjih deset godina u Hrvatskoj prodano pretežito strancima i iseljenicima oko 40.000 nekretnina. Ima još. Je li zemlja, odnosno stanovništvo u krizi ako ima 2 milijuna automobila i 3 milijuna mobitela. Je li zemlja u krizi, ako je u Hrvatskoj generalni štrajk nezamisliv, osim u glavama nekih anarholjevičara ili anarhodesničara. U krizi je upravljanje državom, jer se Hrvati ne dijele na partizane i ustaše, na čemu ustrajavaju još uvijek dirigirani mediji, uključujući i HTV kao najmoćniji, nego na relativno bogatiji jug i nešto siromašniji sjever, posebice Slavoniju.

Ne treba zaboraviti da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije i da je 1999. godine službeno procijenjena ratna šteta iznosila 37 milijardi dolara, a da je danas Hrvatska najnaprednija država na prostoru bivše Jugoslavije, osim Slovenije. U Hrvatskoj je prosječna plaća dvaput veća nego u Srbiji, a otprilike i BDP po stanovniku je dvostruko veći. Sve je to ostvareno bez velike vanjske pomoći, jer Hrvatskoj nije otpisano dvije trećine duga po Pariskom i Londonskom klubu kao što je to otpisano Srbiji, kao da je ona bila žrtva agresije. Ali se zato hrvatska zadužila preko svake mjere. Ali to je opet pitanje upravljanja. Samo za vrijeme toliko hvaljenog bivšeg predsjednika Stipe Mesića Hrvatska se zadužila dodatnih 20 milijardi eura, a da se “veliki antifašist” nije sjetio sazvati sjednicu Vlade da bi se o tome raspravilo, nego je svoja dva mandata proveo putujući po svijetu, gdje mu je najbolji prijatelj bio jedan diktator Gadafi, i prićajući viceve. Sadašnji predsjednik ni manje ni više bivši Titov gardist na čelu komunističke nomenklature u ovoj pretežito katoličkoj državi uzima u svoj

savjetnički tim strance (dr Dejan Jović) i korumpirane poslodavce (Ivica Mudrinić), a Željko Rohatinski, bivši zaposlenik najvećeg hrvatskog tajkuna koji jeftinim uvozom uništava hrvatsku poljoprivredu postaje guverner HNB-a, sad bivši, ne da bi štitio monetarni suverenitet Republike nego da bi bio na usluzi stranim bankarima koji su u maloj Hrvatskioj nanjušili veliki novac.

Zaključno, kriza postoji, ali kriza upravljanja koja se ne može riješiti s ovakvim državnim uređenjem u kojemu je Hrvatski sabor dioničko društvo dvije velike stranke s dobro plaćenim zastupničkim neradom, a premijer po Račanovom Ustavu kancelar kojemu Sabor služi kao dekoracija s nedemokratski izabranim zastupnicima u nedemokratski vođenim strankama. Hrvatskoj je dakle potrebna rekostrukcija cijele državne strukture da bi iskoristila svoje još uvijek sačuvane preostale ljudske i prirodne potencijale, a to se može ostvariti jedino novim Ustavom.