Piše: Sandra Marelja Muić
Nije me bilo tjedan dana u Hrvatistanu, nije me bilo tjedan dana na karti globalnog sela, tj. nisam se koristila internetom i svime šta nam on omogućuje ( i šta nam on uskraćuje)… a ono, Lijepa Naša Puna Grebaša emitirala neke ružne epizode u glavnom gradu. Umjesto standardnih stranačkih prepucavanja ispod pojasa i komunikacijskih bedastoća koje isplivaju u jednom tjednu hrvatskog političkog života, dočekale me neke beirutske epizode, brrrhhh …samo nam je još falio taj osjećaj nesigurnosti pored sve neizvjesnosti i strahova koji nas prate u svakodnevnici.
Ajmo se nadati da su ta djela jednokratni rezultati nekog upitnog uma i da neće poprimiti nikakve druge razmjere, bombardiranja po novčaniku su nam sasvim dovoljna.
I tako se ja opetovano nađem u onoj brojčanoj statistici siječanjskoj …otišlo onoliko stotinu tisuća ovaj vikend , vratilo se onoliko tisuća …ne možemo mi bez brojanja, nigdje na svijetu se ne broje auta na granici kao kod nas, još malo pa će nas na Dnevniku izvještavati o broju felgi i to ćemo smatrati uspjehom, toliko smo indoktrinirani statistikom i uvjerenjem da to nešto znači. Koja je razlika između one ljetne i ove zimske brojalice?
E, ova ljetna služi za smirivanje živaca, a ova zimska za jarcanje živaca – i to tuzemnih. Mamu im njihovu, pa kako su oni ošli’ na skijanje opet, a ja punih osam mjeseci nisam mobitel promijenio? I odakle susjedi uopće znaju baratati skijama, bio sam uvjeren da znam sve o njima odkad su se doselili preko puta…
E, to je taj poznati hrvatski x-faktor; najpoznatiji i najautohtoniji brand od svih naših iluzornih , blentavih i malo pravih brandova: njegovo veličanstvo Hrvatski Jal.
E, to je ono što nas najviše razlikuje od sviju, a ne naše čisto plavo more… i još čistiji i pustiji otoci. Ta muka što, eto, netko nešto može, a mi ne, kao da nemamo dovoljno posla baviti se vlastitim životom i učiniti ga boljim sebi i svima oko nama.
A, ne. Nema te usporedbe sa sladostrašću prosječnog Hrvatistanca kada se ministru otkrije kakva propala firmica koju je osnovao netom što je istrčao sa kupljenom diplomicom, iako je dan prije užicao potporu od njega, nema tog primjera koji se može mjeriti sa pripadnikom RH dok sažalijeva susjedovo dijete jer mu je propala i osamdeseta molba za posao – to smo mi, taj posebni mišung, ta esencija neprobavljene tranzicije iz borosana u nautičarske mokasine, taj međukat u penthausu suvremenog društva koji nam nedostaje.
Umjesto toga se rugam ovima šta putuju sa sarmom u prtljažniku i vele onda da su bili na godišnjem, a svatko zna da je sarma sinonim za sate rada, a ne dokoličarstva dok sjedim u svojoj dnevnoj sobi i isto tako se rugam kada gledam izbor za miss i onu nekolicinu prekrasnih mladih ljudi, dok sam nisam u stanju pokazati niti propisan dentalni karton – sa toliko dobrih želja i simpatije pripadam svojoj naciji, koji čardak od nacije. Koliko je čudo što nam je onda baš tako kako je, kada nam je ljudskost zbog materijalizma spala na tako niske grane, skoro da nam je i grm u parku previsok.
I tako , svega nekoliko stotinjaka kilometara dalje, ljudi sretni i neobavezni uživaju u svojih nekoliko dana odmora, svatko na svoj način, neskijaški kao ja , uz torbu knjiga i pogled na Alpe jer ne mogu niti pogledati niz padinu ili jureći poput svih ostalih i radujući se svim tim trenucima druženja s bjelinom. More ljudi koji vuku svoju dječicu ili levitiraju nad njima dok se ovi bore sa lijevim i desnim nagibom, skoro pa još više onih koji svoje četveronošce u naručju nose preko skijališta, propisno odjevene i zbrinute – nitko nikome ne smeta, nikoga NIJE BRIGA.
Za sviju koju su se zdušno brinuli prije i poslije kako smo, šta smo i zašto, popijem još jedan latte u njihovo zdravlje.