SUSRETI

Objavljeno 6. veljače 2012.

SUSRETI
piše: Emil Cipar
Rubrika u kojoj ovo čitate zove se Susreti. Nekada davno, kada je ova naša stranica počela rasti dadosmo joj to ime, vjerujući kako je to samo privremeno rješenje dok ne nađemo nešto bolje. Radilo se o mjestu za tekstove, koji nisu ni kolumna, ni reportaža, ni vijest, ni priča…

U njoj možete naći naše susrete sa raznim osobama, mjestima, gradovima, povijesnim likovima… Svi oni su na neki način obogatili naše spoznaje, proširili naše vidike, svi oni su doprinijeli rastu „Hrvatskog glasa Berlin“.

U doba nastajanja te rubrike Sonja i ja smo pravili sve priloge. Ponekad se pitam kako nam je to uspijevalo. Svaki dan su se objavila na sajtu dva nova priloga. Trebalo je to napraviti i usput pisati, uređivati, učiti, živjeti, ići na godišnji…

I uz sve te poslove odgovarati na pitanja, dogovarati, planirati…

Prošla su ta vremena. Umjesto nas pišu naši dragi suradnici. Oni zavire u mnoge pore života u raznim mjestima koja su nama daleko, pišu o događajima za koje mi nismo ni čuli… Kolege iz drugih medija su jako ljubazni i dopuste nam objavljivati njihove priloge, koje mi nađemo zgodnim.

Ide to …reklo bi se. Mi se svakom novom poslanom prilogu veselimo, uživamo u njemu, ponekad malo uredimo i objavimo. To je to što smo oduvijek htjeli. Posla je i sada dovoljno, ali zadovoljstvo da nam je uspjelo ono što smo željeli je isto veliko.

I tako je došlo da su mi neki moji Susreti od prije postali banalni u formi i sadržaju. Ponekad se pisalo samo zbog toga da bi se napravio novi prilog, pa je i kvaliteta bila nevažna.

Sada biramo najbolje od najboljeg. Zahtjevi su postali visoki, a i odgovornost prema čitateljima, kojih je sada 23.000, je veća nego nekada dok ih nije bilo ni tisuću.

Mi dalje često razgovaramo, planiramo…

-Znaš Emile nekako mi fale naši prilozi na portalu. Evo tvoj zadnji prilog je bio 23. siječnja ove godine, a i ja se rijeko javljam. Poneka vijest, najava događaja… iznenadi me Sonja nedavno.

Ne ide mi u glavu kako to da kolegica nije zadovoljna. To što na portalu danas objavljujemo prolazi kroz naše ruke i govori i poručuje isto to što bi sami učinili, samo što je puno bogatije i  obilnije nego prije. Što je to što nedostaje?

Razmišljam kako ću odgovoriti Sonji. Razmišljam o vremenu kada je nastao „Hrvatski glas Berlin“. I kako je nastao…

Prije par godina živjelo je na ovome svijetu dvoje novinara …fizički jako udaljeno. Nije baš da se nisu uopće poznavali, znali su si imena jer su oboje surađivali u jednom časopisu za iseljenike, svaki u svojoj rubrici i oboje nezadovoljni načinom i mogućnostima informiranja o stvarnom životu i stvarnim problemima

Iz želje izmijeniti stvari, putovi im se susretoše. Bio je to za oboje sudbonosni susret, ali već je bilo stvoreno jezgro „Hrvatskog glasa Berlin“, a da mi toga nismo ni bili svjesni.

U to doba informaciju su u rukama držali veliki mediji, kao već spomenuti časopis. I što smo mogli nas dvoje, nego kukati i žaliti se jedno drugome na ovog ili onog urednika, na ovaj ili onaj medij.

-Znaš Emile, ja bih željela imati blog u kojemu bih mogla pisati što se u Berlinu događa. Onako …samo novosti, najave i tako…

To bar danas nije problem. Jako brzo „sklepasmo“ taj blog. I naziv „Hrvatski glas Berlin“ je logičan. Pa neće se valjda zvati „Hrvatski glas Babina Greda“, kad Sonja živi u Berlinu.

Malo po malo postalo tijesno na tom blogu. Tijesno sadržajno, tijesno formalno, tijesno tematski… Jer, ima se puno reći, a mogućnosti skromne.

Nema druge …iznajmljujemo veću domenu. Mučimo se s terminima kao …server, host, web-manager…

A „Hrvatski glas Berlin“ raste i raste. Nazvasmo ga „dijete“, jer nas podsjeća na dijete. Nespretno hoda, sapliće se, pada…

Ali uvijek ustaje i ide dalje. I dijete raste i raste. Mi uživamo u njemu i primjećujemo kako ga iz dana u dan prati sve više ljudi. Puno je sadržaja na njemu, a zahvaljujući našim suradnicima …sve kvalitetnijeg sadržaja. To znamo jer nam se često obraćaju osobe za koje nismo ni sanjati mogli da nas prate.

Velikim medijima ponestalo snage, stare, umiru jedan za drugim. Jadno iseljeništvo ostaje bez sredstava za informiranje, ili za zaglupljivanje …shvati kako hoćeš! Ostajemo polako sami …i potvrđeni, i zadovoljni. Nismo sami …zajednica okupljena oko „Hrvatskog glas Berlin“ postala velika.

Prilika za opuštanje i uživanje u učinjenom, u stvorenom vlastitim rukama.

–Znaš Emile nekako mi fale naši prilozi na portalu. Evo tvoj zadnji prilog je bio 23. siječnja ove godine, a i ja se rijeko javljam. Poneka vijest, najava događaja…

E, jebemti! Pa što je sad? Što sad nije u redu?

I tako …pišem još jedan prilog za rubriku Susreti. Ovaj put sam susreo svoju kolegicu Sonju. Dobro …reći ćete: Pa zar se niste sreli prije par godina već?

Nije to ona Sonja od nekada. Sonja u potrazi za svojim mjestom u velikom medijskom svijetu. Ona nesigurna Sonja, koja plače kada joj urednik odreže poantu u kolumni u koju je unijela sebe. Sada je to Sonja …duša, srce i motor „Hrvatskog glasa Berlin“.  Samouvjerena i potvrđena kako je donijela ispravnu odluku.

-Mi sami, oni od nekada, nismo više isti. Ove stihove Pabla Nerude objavismo davno, davno na ovim stranicama. Ni sanjati nismo mogli da ćemo se sami uvjeriti u njihovu istinitost. Nismo više isti to je istina. Na putu prema boljemu, ljepšemu, napustili smo već nekoliko etapa, ali cilj nam je ostao.

-Znaš Emile, tvoje priče, kolumne, reportaže, imaju jasnu poruku …znala mi je kolegica reći u vremenima dok smo bili drukčiji. To je možda bilo nekada, ali sada ne znam kako ću poantirati ovaj Susret.

Ima kolegica pravo. Mi ne smijemo nestati s portala, moramo se pojavljivati, ali zbog čega? I bez nas to ide da ne može biti bolje. Imamo toliko kvalitetnih priloga.

Možda je to važno zbog toga kako bi ohrabrili nove suradnike i  potaknuli njihovo samouvjerenje. Želimo im reći …na dobrom ste putu …pišite nam svoja razmišljanja, o svemu što vas muči. Nama su poznate sve faze izgubljenosti u svjetovima. Sami smo ih prošli zahvaljujući međusobnom bodrenju. Uspjelo nam je dok nas je bilo samo dvoje. Sada nas je puno i broj stalno raste.

Sonja i ja smo mogli nekada sanjati o svemu, ali sigurno nismo mogli sanjati da će „Hrvatski glas Berlin“ poprimiti razmjere koje danas ima. Odgovornost je velika, ali ni mi se ne smijemo uspavati. Sada ne više toliko zbog nas, koliko  zbog odgovornosti koje izdavanje i uređivanje nosi sa sobom.

Naše „dijete“ poraslo, postalo znatiželjno, zahtjevno… Ovo „naše“, ne znači već odavno samo Sonjino i moje, nego je plod mnogih koji kod nas objavljuju.

A o Susretima …?! Oh, Bože, kolike nam je susrete omogućio upravo „Hrvatski glas Berlin“. Susrete s osobama do kojih bez njega nikada ne bi došlo. O tim susretima želim pisati …želimo pisati.

I ovaj Susret sa samim sobom nije na odmet. Upoznavanja i prepoznavanja radi. Jer, kako reče Pablo Neruda: Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.