VINO KROZ STOLJEĆA

piše: Jasna Lovrec
Još jedna vinska svetkovina u našim krajevima je «Vincekovo». Sv. Vinko uz vino je povezan samo imenom.

Bio je ranokršćanski mučenik, đakon Vincentius u Saragozi, a živio je u 4. st. za vladavine zloglasnog Dioklecijana. Vincekovo kao obredni običaj ostatak je nekih pretkršćanskih obreda početkom nove kalendarske godine koji su označavali buđenje prirode, početak radova u vinogradu i maštanja o ako Bog da, opet dobrom vinu novog godišta.

Na dan Sv. Vinka simboličnim vješanjem domaćih kobasica o trsove i zalijevanjem vinom ljudi se prisjećaju sačuvanog narodnog vjerovanja kako vinski blagoslov trsja pomaže boljem urodu grožđa. Vinski blagoslov događa se 22. siječnja u vinogradima. Taj datum označava početak radova u vinogradu.

Osim domaćim kobasicama koje znakovito naznačuju želju za plodnošću i dobrim urodom, vinogradari i brojni vinoljupci krijepe se srnećim gulašom, kotlovinom, špekom i krepkim bistrim vinom u koje se preobrazio nekad griješni, mutni mošt.

–Trsek moj, zbudi se dosti si spal… odzvanja pjesma gornjim Međimurjem. Izriču se želje za plodnu i sretnu vinogradarsku godinu. Ako je lijep dan na Vincekovo i …Če Vinka sunce peče, v lagve vino teče, tada vinogradari vjeruju da će ih nova vinogradarska godina obilato nagraditi zrelim i slatkim grožđem.

Za svaki slučaj radi se i jednostavno predviđanje pomoću mladica trsa. Ritualno se odrežu tri mladice s tri pupa. Stave se u vrč sa mlakom vodom i ostave u svjetlom prostoru na sobnoj temperaturi kroz nekoliko tjedana.  Potjeraju li pupovi dobro, berba grožđa će biti isto tako dobra.

Danas je vino dostupno gotovo svima, no nekada je bilo piće elite, stoga valja iskoristiti ovu privilegiju modernog čovjeka i uz jelo ponekad popiti čašicu zdrave tekućine od preko 900 korisnih sastojaka, koliko ih vino sadrži.

Vino kao i pivo potječe iz pretpovijesti. Prvi puta je proizvedeno tijekom neolitika, između 9000. i 4000. g.pr.n.e, u gorju Zagros ) na području današnje Armenije i sjevernog Irana).

U mezopotamijskoj kulturi vino se smatralo egzotičnim napitkom, moralo se uvoziti iz gorskih, vinogradarskih područja pa je bilo puno skuplje od piva. Vino si je stoga mogla priuštiti samo elita pa mu je i upotreba bila uglavnom u vjerskim obredima.

U Mariboru u Sloveniji nalazi se najstarija živuća vinova loza koja ima četiristotine godina, tzv. žametna črnina i upisana je zbog svoje dugovječnosti u Guinnessovu knjigu rekorda.

Svake godine rodi te se od njenog grožđa spravlja vino ali u iznimno malim količinama. Poslužuje se u posebnim prilikama posebno važnim gostima iz svijeta diplomacije i politike. Potomke žametne črnine posjeduju i rijetki vinogradari uglavnom u Sloveniji.

Najstarija plemenita sorta vinskog grožđa u svijetu je muškat. Danas postoji mnogo vrsta muškata ( muškat otonel, žuti muškat, muškat «Madame Matias» i drugi).

Ašurnasipal II, asirski kralj (oko 870.p.n.e.) na svojoj gozbi povodom otvaranja nove prijestolnice htio je pokazati svoje bogatstvo, te je ponudio jednaku količinu piva i vina gostima.

Znanje o proizvodnji vina se proširilo na Grčku, Anatoliju, sve do Egipta. Faraoni su zasadili vinograde u delti Nila. Vino se proizvodilo u malim količinama, zbog nepovoljne klime, pa ga je pila ponovno samo elita.

Običan puk dugo je u povijesti  pio samo pivo. Vinogradi su se od najranijeg doba sadili kraj maslina. U Grčkoj je vino tijekom 2000.p.n.e bilo piće povlaštenih. Kasnije  postaje dostupnije i drugima, te se povećava proizvodnja vina. Tada …u 7. i 6. st. pr.n.e vino se pilo na sympozionima (službenim zabavama) i bilo je dostupno svima.

Grci su prvi komercijalizirali proizvodnju vina i uveli znanstveni pristup vitikulturi. Staro vino bilo je oznaka statusa, vjerovalo se što je vino starije da je i bolje. Za Grke je ispijanje vina bilo sinonim civilizacije i profinjenosti.

Važno je bilo ponašanje nakon konzumacije vina. Eshil je u 6.st.pr.n.e. napisao: «Bronca je ogledalo vanjskog oblika, vino je ogledalo uma.» Grci su miješali vino s vodom. Na privatnim zabavama symposionima sudjelovali su isključivo muškarci.

Pijenje finog vina bez miješanja vodom Grci su smatrali barbarskim:  «Samo Dioniz može piti čisto vino.» Vino je također činilo vodu sigurnom za piće, jer su se u vodi vinom uništavale moguće bakterije.

Ne piti uopće vino bilo je jednako loše kao i piti prekomjerno. Sokrat je koristio vino u potrazi za istinom. Grci su vjerovali da vino može razotkriti karakter onih koji ga piju. Rimljani su podigli grčko znanje o vinima na višu razinu.

Vinarstvo je u gornjem Međimurju kao privredna grana poznato već od rimskog doba, a postoje i naznake da su prvu vinovu lozu prije Rimljana na ovim prostorima zasadili Kelti. Nekad je Međimurje bilo važno za rimski vojnički prodor u Panoniju započet u vrijeme   cara Oktavijana, 35.g.pr.Kr.

Osnovne grane gospodarstva u gornjem Međimurju u antičko doba bile su trgovina i poljoprivreda, tj. pretežito uzgoj vinove loze i voćarstvo. Vinarstvo je nešto manje bilo razvijeno u Srednjem vijeku, no obnavlja se izgradnjom samostana. Naime, samostani kako se osnivaju postaju značajni nositelji proizvodnje vina.

Vinarstvo je posebice bilo razvijeno u 16.i 17.st. u vrijeme vladavine grofova Zrinskih, te kasnije kroz 18.st. kada se vinarstvom u ovim krajevima bave pavlini. U Međimurju je prvi sustavni popis sorti grožđa i preporuku za njihovu daljnju sadnju načinio austrijski vinogradarski stručnjak, ampelograf Franz Xaver Trummer.

Trummera je u Međimurje pozvao Tadija Ferić (predsjednik Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva i župan kaptolski) kako bi unaprijedio sortiment vinove loze u ovome kraju.

Trummer je popisao i proučavao brojne sorte vinove loze u pokrajini Štajerskoj i u gornjem Međimurju. Napisao je djelo koje je izašlo 1841. godine pod naslovom «Klassifikation aus Beschreibung vorkommenden Rebensorten».

Djelo je sistematična  klasifikacija i opis vinove loze na tom području, a te srednjoeuropske sorte grožđa  i danas  su zastupljene u gornjem Međimurju (sauvignon, sivi pinot, chardonnay, muškat žuti, traminac, rajnski rizling, zeleni silvanac, šipon ili pošipel). Najcjenjeniji autohtoni proizvod u turističkoj ponudi gornjeg Međimurja je vino iz manjih obiteljskih butiknih proizvodnji.

Početkom 20. st. porastu vinogradarske proizvodnje pridonose nerodne godine u drugim dijelovima Austro-Ugarske kao i ukidanje vinske klauzule 1904. god. tj. uvoza vina iz Italije uz povlaštenu carinu.

Između dva svjetska rata vinogradarstvo u Međimurju stagnira, a nakon Drugog svjetskog rata orijentacija u vinarstvu  bila je na uzgoju grožđa za masovniju proizvodnju vina (šipona i graševine) da bi se početkom devedesetih ponovno revitalizirao srednjoeuropski sortiment bijelih sorti grožđa, posebice chardonnaya, sauvignona, sivog pinota, muškata žutog… uz poneko crno grožđe što u novije doba omogućavaju klimatske promjene, pa tako primjerice viteško crno već ima svoje vjerne potrošače diljem Europe.

Vino je oduvijek zbližavalo ljude, o čemu svjedoči porijeklo riječi vino koje dolazi od sanskrtskog «vena» što znači prijateljski, te bi tako i trebalo ostati. Dobro vino proizvedeno u suglasju sa prirodom poštujući tradicijska i iskustvena znanja vinogradara, prijatelj je ljudi i doprinosi njegovanju dobrih međuljudskih odnosa ako se u njemu umjereno uživa.