ODRIČEM SE …

Mnogi ljudi četerdesetodnevno razdoblje posta i odricanja žive cijelu godinu pa korizmu i kalendarski post doživljavaju samo simbolički.

piše: Jasna Lovrec
Nakon karnevalskog opuštanja, razularenosti i u mnogo čemu izokrenutosti, dolazi vrijeme pokore i posta. Poznata je također meteorološka izreka o tom razdoblju: «Kakše fašnik vreme ima, tak se ravna i korizma».

Korizma za kršćane ne znači samo odricanje od mesa, masne i teške hrane. To je vrijeme pokore, obuzdavanja od smijeha i veselja kako bi se bilo bliže Bogu. Tijekom korizme, primjerice  ne održavaju se vjenčanja i druga svečana događanja.
Boja korizme je ljubičasta.
U simboliku ljubičaste kao boje skromnosti uklapa se i ljubičica kao simbol hrabrosti, ustrajnosti, otpornosti i skromnosti. Istodobno je simbol proljeća, proljetnog buđenja i vječnog života.
U kršćanstvu ljubičice su simbol Marijine poniznosti i predane ljubavi i milosti. Boja ljubičice simbolizira Marijinu bol zbog Isusove smrti i pokornu predanost Božjoj volji po kojoj je njezin sin morao umrijeti za spas ljudskog roda.

Obilježavanje korizme započinje na Čistu srijedu (pepelnicu), dan nakon fašničkog utorka i traje četerdeset dana sve do Uskrsa ili Vuzma kako se kaže u Međimurju.

Nekada su ljudi na Pepelnicu ujutro odlazili na misu i nosili pepeo na posvećenje. Ukućani bi se tim pepelom posipavali, križali i govorili: «Pepel sem bil i v pepel se bum pretvoril».

Taj dan strogo se postilo, nije se jelo gotovo ništa, osim možda malo kuhanog krumpira i suhog voća. U to posno vrijeme ljudi su jeli iz posebnog posuđa. Hrana se kuhala na maslacu a ne na svinjskoj masti kao što je inače bilo uobičajeno. Postojalo je vjerovanje ako bi se na Pepelnicu pod kuće polijao juhom od repe kuhanom dan ranije, tada se u kući ne bi gnijezdile zmije.

Riječ korizma dolazi od lat. quadragesima tj. četrdeset jer traje četrdeset dana (četrdesetnica). Naziv dolazi od četrdesetodnevnog Isusovog  posta u pustinji.

Korizma i odricanje u životima onih koji moraju kopati po kantama za smeće traje neprekinuto i suvišno je moraliziranje o odricanju koje dolazi od materijalno dobro zbrinutih ili  čak   prebogatih a duhovno najčešće siromašnih.

Mladi se moraju odricati prava na rad sukladno svojoj struci ili u posljednje vrijeme uopće prava na bilo kakav rad ili pak pristajati na zakonski osmišljeno izrabljivačko odrađivanje prakse nadajući se nekom trajnom zaposlenju u budućnosti, na temelju nažalost vrlo maglovitih obećanja.

Bolesni se moraju odricati prava kao što je to u socijalno osjetljivijim državama  na primjerenu medicinsku uslugu. Sve više je ugrožavanja prava na udisanje čistog zraka i pijenja zdrave vode kao danak zgrcanju kapitala.

Tko zna što će još sve doći u kategoriju odricanja za one koji spadaju u 99% ? Njihovo odricanje je dugotrajno a ne samo četrdeset dana, pa bi se u suvremenom društvu, posebice našem hrvatskom, mnogi rado odrekli nametnutog svakodnevnog odricanja.

Isto tako bilo bi jako dobro da se onaj 1% počne odricati viška svog bogatstva koji ionako neće moći ponijeti sa sobom u grob, u korist veće socijalne pravednosti i jednakosti te osnuje neki fond novih šansi za pravednije društvo, koji bi doprinosio vraćanju ekonomskih prilika u humanije okvire, doprinosio nekom ponovnom uspostavljanju zdrave društvene ravnoteže. Ionako su novonastali kapitalisti nerijetko svoja bogatstva stvarali novcem sviju nas preusmjerenim u bespovratne poticaje njihovom poslovanju.

Vrijeme je da počnu dio tog bogatstava vraćati onima koji su im često i ne znajući poklanjali svoj teško zarađeni novac jer nastavi li se daljnja pohlepa  mahom skorojevićkih kapitalista gaženjem svih moralnih ograda i uzurpiranja zajedničkih dobara, odvest će nas polako ali sigurno u sumrak civilizacije.

Nedavno je zagrebački filozof Hrvoje Jurić napisao da su  građani Dubrovnika uporno se boreći protiv namjera podivljalog  kapitalizma po pitanju Srđa predvodnici istinske bitke za čovjeka, pravednost i slobodu. Da li će uspjeti ili će se i oni morati odreći prava na zajedničko dobro?