RUŽA I NAR

Branka Kandić Splavski
Bila jednom, u nekom kutku i u nekom trenutku, jedna palača.

Sasvim sama usred ničega.

Njezine prekrasne odaje nizale su se kružno oko golemoga vrta, a svaka je imala prozor kojim je gledala na njegovo bujno zelenilo, rashlađeno brojnim skakutavim fontanama i žuboravim potocima.

Usred toga vrta prostirao se velik bazen čija mirna površina vode nije zrcalila nijednu sliku, a niti je davala ikakav odraz. Jednostavno bi svaki prizor ta voda posve upila, progutala i potisnula na dno i tamo ga istaložila u bijeli, svjetlucavi pijesak. To je voda uspomena.

Oko bazena su gusti grmovi ruža i šipaka granali svoje bogato okićene grane, ali ni njihova odraza nije bilo na toj nepomičnoj vodi.

Zidovi palače bijahu opločeni bezbrojnim keramičkim pločicama, a svaka je prikazivala po jednu pticu, bilo u letu, cvrkutanju, nošenju travčice ili kako sjedi na žici, bori se s vjetrom, nosi crvića ili maše krilima.

Tisuće i tisuće tih šarenih pernatih bića zaustavljenih u slici nekoga trenutka svojih ptičjih života.

Kad bi netko mogao biti tamo te duuugo i strpljivo čekati, čuo bi kako se ipak, tu i tamo, iz nekoga od tih keramičkih kljunova otme veseli cvrkut! Kako?!

Nije važno kako, jer nema ga tko čuti. U palači nema ljudi i nema ničega.

Zapravo ima! U središnjoj je odaji jedno veliko, mjedeno zvono.

U njemu boravi ponoć.

U polovici noći, ponoć zanjiše bat i odzvoni dvanaest mjedenih udaraca koji glasno odjeknu cijelom palačom. Na taj zvon neke od onih ptičica ostanu i dalje mirne i ukočene, ali većina se trgne, prene i oživi, pa zaleprša krilima i poleti sa zidova. Krug, dva po odajama, a onda će se, uz veseli cvrkut, vinuti kroz prozore. Malo će kružiti i iznad vrta i bazena, a onda će nestati u tamnu noć.

Kamo odlaze ta lijepa, pernata bića? Kamo?!

Kada se u nas, ljudi, rodi dijete-sanjar, na grmu pokraj bazena, u onom vrtu palače, propupa jedna ružica, a na susjednoj grančici zametne se plod nara. Kako dijete raste, svake se godine svija po jedna latica više, a svaki sretan događaj u životu te osobe u naru stvori po jedno slatko, crveno zrno.

Dijete-sanjar obično postane i čovjek-sanjar, tako da sanjari, tu među nama, imaju u onoj palači svoju već veliku mirisnu ružu, punu latica, i jedan krupni nar, sočan i zreo, prepun staklastih zrna.

Svaki sanjar po rođenju dobije i svoju pticu.

Ptica boravi u palači na onoj pločici, ali živi samo u srcu svoga sanjara.

K njemu leti svake noći o ponoći. Eto!

U srcu se ona grije, pjeva, svija svoje gnijezdo i oblaže ga mekim paperjem. Tamo polaže i mala, bijela jaja i tamo podiže svoje ptiće.

Sanjar zna kada je gnijezdo puno.

Samo stavi ruku na svoje grudi i oćuti brze otkucaje ptičjega srca, a oćuti i radost letenja kroz modro nebo, svečanost svitanja i biserno cakljenje rose. Oćuti i dah vjetra u svakom percetu raširenih krila, uz bezglasne tonove snažne Stvoriteljeve pjesme, a oćuti u sebi i duboko ganuće kada nježno zaguguću izlegle paperjaste loptice.

I ne zna se više čije je koje srce.

Voli sanjar svoju pticu iz daleke palače, kao što i ona beskrajno voli njega.

Kad bi ju zanemario i zaboravio, ta bi mala ptica uginula, a u srcu bi mu zauvijek ostalo prazno, hladno i pretiho gnijezdo.

A kada čovjek-sanjar umre, njegova ruža uvene, nar se osuši i sve padne u onu vodu uspomene. Ona sve to upije i proguta, a na dno skotrlja još jedno zrnce blistavoga pijeska.

Na pločici, u nekoj od odaja, slika ptice bude zauvijek zaustavljena.

Već sam rekla da je palača daleko, jako daleko i da tamo nema nikoga.

Pa ipak, ponekad se mogu vidjeti po dva para otisaka stopala koja su obilazila odaje gledajući one lijepe, šarene ptice te zastajkivala oko grmova i oko one mirne, bezzrcalne vode.

Gle, evo ih i upravo sad!

Svježi otisci po palači sna!

Netom je netko bio.

Pssssst!

Jedni su otisci moji …pripovjedačice, a drugi su …tvoji, dragi čitatelju bajki.