piše: Martina Budimir
Bliži se 40. rođendan moga supruga. Je li vrijeme za reviziju? Je li došao trenutak za opraštanje od mladosti?
Nekoliko je osoba u našoj okolici nedavno navršilo 40. godinu. Većina ih je priredila slavlje, peklo se janje, pozvali se gosti… Po čemu je upravo 40. rođendan toliko važan? Zašto neke od nas upravo u tome trenutku hvata panika, tuguju za propuštenim snovima i neostvarenim ciljevima, opraštaju se od mladosti, žele iskoristiti svaki trenutak ostatka života.
Ja sam još „mlada“, 40 ću napuniti tek za nešto više od godinu dana. Ipak, trenutak je sve bliži i ne mogu se ne upitati što je to toliko sudbonosno s baš tim, 40. rođendanom.
Ja reviziju, potvrdit će oni koji me znaju, radim uvijek. Ne ovisi to o tome koliko mi je godina, je li se upravo dogodilo nešto po život važno ili me je uhvatila panika zbog posljedica učinjenog. Reče mi nedavno jedna kolegica: „Ti uvijek sve kompliciraš! Previše o svemu razmišljaš.“ Ok, priznajem zločin!
Odbijam vjerovati da je moja mladost ograničena brojem godina. Odbijam vjerovati u magičnu moć brojki kojima obilježavamo godišnjicu svog prvog udisaja. Moju mladost definira moj duh, moji osjećaji, a ne prozaične stvari poput datuma u kalendaru.
Odbijam vjerovati u velike ispovijedi, velike revizije, velike analize prethodnih dekada, godina ili polugodišta. Smatram poštenijim revidirati učinjeno i postignuto u trenutku dok je još aktualno, vruće.
Iritantna. Tako bih se opisala. Uvijek traži dlaku u jajetu! Uvijek komplicira, stalno analizira. Ok, rekla sam, priznajem zločin! No, briga me! Ja nemam potrebu sa sjetom gledati na prošlost. Nemam potrebu sa strahom gledati na budućnost. Ja svoje postupke važem uvijek, svjesna svih mogućih posljedica koje nose sa sobom.
Djeluje bahato? Zapravo, začudili biste se kako djeluje. I u ovome Josip i ja upadamo u oči, nismo normalni. I što sad?! Bila bih krajnje nesretna da sam normalna ako ta riječ označava apsolutni konformizam. Ja želim misliti svojim glavom, učiti od drugih, prihvaćati sugestije, ali na koncu ipak učiniti ono što ja smatram ispravnim.
Imam li onda pravo duriti se zbog izostanka nagrade za ono što činim? Imam li onda pravo osjećati razočaranost i zavist zbog izostanka ugleda i uvaženosti u svojoj sredini?
Sami biramo svoj put. Zašto se onda stalno moram podsjećati na važnost autonomije u donošenju odluka i na blagodati koje to donosi na moje duševno zdravlje? Zašto se onda stalno moram podsjećati da biti „netko i nešto“ ni nije na popisu mojih ciljeva, da su primarne stvari u mome svemiru posve drugačije prirode?
Što u Hrvatskoj znači uspjeh? Što u Hrvatskoj znači uspjeti? Može li se uspjeti u Hrvatskoj isključivo na temelju svoga rada, znanja i sposobnosti? Može li se postići svoj maksimum samo na osnovu navedenoga? Ili je potrebno puno više/manje?
U zemlji kojom drmaju mediokriteti čovjek si ovo pitanje jednostavno kad-tad mora postaviti. Kako? Zašto? Kojim putem? Hrvatska je zemlja poznata po šarolikosti: od kozjih staza do suvremenih autocesta. Putova je puno, načina bezbroj.
U posljednje me vrijeme drži crnilo, ne vidim izlaza, vidim samo kako tonemo sve dublje. Više se ne čudim. Ne, nisam se ni prepustila, samo osjećam tugu, razočaranost…
Pitam se može li biti bolje, postoji li još barem mrvica nade za one koji će za nama ostati.
Odgovor na moje pitanje s početka: Da, smatram da sam uspjela u životu. Smatram da sam ostvarila većinu svojih ciljeva, činila stvari po svome nahođenju, savjesti i mišljenju. Ni za čim ne žalim, ništa ne bih mijenjala. Sve su me moje odluke, bez obzira na posljedice, oblikovale i definirale kao osobu.
Uspjela sam! Osjećam zadovoljstvo zbog toga, ali osjećam i tugu i razočaranost zbog onoga što ja kao pojedinac ne mogu promijeniti.
Osjećam ogorčenost, ali i sram. Sram me je zbog osjećaja razočaranosti činjenicom da društvo, u kojem živim, ne cijeni neke vrijednosti koje ja smatram civilizacijskim minimumom. Osjećam sram jer se vječito busam u prsa tvrdeći da mi društvena prihvaćenost ni nije bitna.
Evo, i sada radim reviziju, a nije mi ni 40. ni n-ti rođendan. I sada tražim razloge za ići dalje, za nastaviti, za vjerovati. „Netko to od gore vidi sve.“ Sve će jednom doći na svoje, sjesti na pravo mjesto. Djeluje osvetoljubivo? Nije mi to bila namjera.
Htjedoh reći da nikada ne smijemo zaboraviti na ciljeve koje smatramo ispravnima, nikada ne smijemo odustati od onoga što smatramo smislenim. Unatoč preprekama, unatoč omalovažavanju i obezvređivanju, treba ići dalje i vjerovati u taj neki naš smisao.
I nikada ne treba odustati od svojih snova zbog povrijeđenog ega. A ova zemlja, ovakvo stanje svijesti građana moje zemlje vrijeđa moj ego, vjerujem i vaš.
Povrijeđenog ega, ali ispunjena zadovoljstvom zbog postignutih najvažnijih ciljeva u životu, radit ću revizije i dalje, i puno prije svog 40. rođendana. Nastavit ću tražiti smisao u općoj besmisli pišući pri tome tu i tamo tekstove koji su smisao imali, ali su ga možda negdje usput izgubili.