Piše: Mirko Omrčen
Kriza, pomutnja, nasilje, nesigurnost pogodno su tlo za vođe. To su trenuci kada se pojavljuju vođe i nude izlaz. U takvim trenucima mnogi i traže oslonac Vođu – Spasitelja. Takva potreba nije do li težnja za osloncem na jačeg, moćnijeg.
Zemaljskim vođama – spasiteljima čovjek utječe iz razloga, jer vođa kod slabih ljudi budi prvenstveno potrebu, nadu da će ga upravo on spasiti od svih poteškoća, nedaća i opasnosti. Zato se svoju sudbinu povjerava “jačem“, “snažnijem“, “sposobnijem“, “energičnijem“. I svoju sudbinu i svoj život čovjek stavlja u ruke drugog čovjeka. On slijepo slijedi i pokorava se autoritetu i lažnom spasitelju. Pravi Bog mu postaje čovjek.
Koliko god je ta pojava česta kod običnog čovjeka, toliko je česta i kod školovanih ljudi, kod intelektualnih slojeva. Tako je gotovo cijela nekadašnja njemačka inteligencija slijepo slijedila Hitlera i njegove nadljudske moći, ali i kasnije nakon pada nacizma i fašizma komunistički vođe smatrani su od svojih sljedbenika pravim bogovima.
Primjera ima podosta, a ovdje se za primjer može istaći kako je jugoslavenski i komunistički intelektualac Milovan Đilas bio toliko duboko i snažno osupnut likom Lenjina i Staljina da ih je doživljavao i opisivao kao stvarne spasitelje, tvorce i bogove.
Citiram: “ Ima li veće časti i veće sreće od slutnje da je tvoj najbliži i najveći prijatelj Staljin!…. Sunce bi izgubilo svoju životnu snagu, kad ne bi bilo Staljina. Lenjin i Staljin dali su proljeću boje, cvijeću miris, ljudima dušu. – Može li, prema tome, biti išta svetije od njih“ ?
Dobro se zna da su i jugoslavenskom krvniku i diktatoru Titu jugoslavenski pjesnici napisali prave udvorničke ode u kojima je opjevan kao “najveći sin naših naroda“, kao mudri vođa, rođeni vizionar, prorok natprirodno biće……
Lozinka komunističke inteligencije “Tito je naš, a mi smo Titovi“ koja se nametala mladeži zorno je demonstrirala odgoj u slijepoj poslušnosti vođi, ali i istinu da zločinačka tvorevina Jugoslavija nije bila država zbog naroda, nego zbog Vođe, od njega stvorena i za njega održavana.
Njegovo osobno carstvo u kojem nije nikome dopustio da mu se približi po moći i po ugledu. Narodima Jugoslavije bio je bog i batina. On je oblikovao njihov život i jugoslavensku mladež. On je bio jedini zaslužan ako je nešto dobro i pozitivno u njegovoj vladavini.
Taj moćni i monstruozni vođa- diktator i njegova vladavina osobito hrvatskom narodu nanijeli su mnoge rane, prouzročili mnoge mrtve. Hrvatski narod pretrpio je mnoge tragične gubitke pod njegovom vladavinom.
Stavljajući svoj život i svoju sudbinu u ruke drugog čovjeka čovjeku pravi Bog postaje čovjek, a kad je čovjek čovjeku Bog onda mu je i batina, pisao je fra Ante Grbeš upozoravajući kako su to ljudi iskusili upravo u polustoljetnoj bezbožnoj diktaturi od Sibira do Golog otoka, te kako tragične godine u kojima je čovjek čovjeku Bog proživljavamo i danas.
Slijepo se pokoravajući autoritetu, u ime Vođe-Spasitelja, čovjek se odriče svoje slobode, dok time što prepušta i povjerava da drugi upravlja i raspolaže njegovom sudbinom zauzvrat ne dobiva ništa osim lažnu sigurnost i lažni spas od osjećaja usamljenosti, osjećaja nemoći i straha.
U zbilji oslanjanjem na bogove on se uništava, onda je slab, frustriran, bez dostojanstva, bez budućnosti, bez smisla. Na stranputici je, jer ne zna ni kuda ide, ni kamo će poći, ni gdje će stići – ne svjedoči li tome upravo stanje u kojem se našlo hrvatsko društvo i hrvatski čovjek koji se umnogome, kroz ovih dvadesetak godina hrvatske samostalnosti, oslonio na svoje bogove prepuštajući svoju sudbinu i svoj život u njihove ruke da bi zauzvrat opet našao nesigurnost, nemirno srce, strah i bojazan od stanja oko sebe.
Zacijelo je istina da čovjek utječe zemaljskim Vođama-Spasiteljima otkad je izgubio pravoga Boga, isticao je fra Ante Grbeš.
S time u vezi zacijelo je istina da se samo približavanjem Bogu mogu pronaći novi i pravi putovi, novi i pravi smisao. Da mogu nestati nesklad i neuravnoteženost, osjećaj usamljenosti, straha, nemoći i slabosti, kao i napuštenosti, frustriranosti, nesigurnosti i svega drugoga negativnog i štetnog što uzrokuje čovjekovo očito krivo i pogrešno opredjeljenje.
Utjecanje zemaljskim vođama- spasiteljima sadrži u sebi lošu pretpostavku : to pravo govoreći nije ništa drugo, nego li neobična samoobmana.
Mir, sigurnost, spasenje čovjek može naći prvenstveno ako se opredijeli i pouzda u pravoga Boga. U Njemu je oslonac i inspiracija. U koga drugoga tražiti pomoć, pouzdanje i milosti ako ne u Najmoćnijega i Najmilostivijega?
U koga drugoga tražiti ljubav ako ne u Njega čija je ljubav prema nama neizmjerno veća od naše ljubavi prema Njemu? Od koga drugoga tražiti pravdu ako ne od onoga čija je pravda baš svugdje pa i tamo gdje je čovjekovo ograničeno oko ne može zapaziti?
Zbornik Simpozija jednostavno i lijepo oslikava Boga:
“Bog nije čovjekov neprijatelj i konkurent nego prijatelj koji čovjeku razvija život, vodi ga k sebi i pomaže mu pronaći unutarnje središte, identitet i svoju izvornost. On je temeljna dimenzija čovjeka i nije čovjekova opasnost nego njegov prolaz u život. On nije manje nego više života, ne smrt nego uskrsnuće, ne ograničeni nego vječni život, ne gubitak, nego povećanje slobode, ne mržnja nego ljubav“.
Ne daje li i ta slika pouku i odgovor čovjeku za što se treba opredijeliti, na koga se osloniti, kome se utjecati i kome svoju sudbinu povjeriti?!