POSLJEDNJA ŽELJA MOJE MAJKE

Napisao: Joso Špionjak
Moja majka je rodila petero djece od kojih je dvoje, kako je ona običavala govoriti, dragi Bog uzeo k sebi za anđele.

Brige za djecu i kuću je nisu napuštale ni u vrijeme teške bolesti.

Te posljedne noći u tuzlanskoj bolnici spavala je dosta nemirno.

Nekoliko puta se strašno preznojila. Ipak se sjećala nekih slika iz tih potrganih snova. Sanjala je svoju novu kuću. Vidjela je stepenište i svoju mačku koja je ležala nepomično dok su mačići bespomoćno mijaukali prislanjajući se uz nju.

-Kako se osjećate danas?- upitao ju je  liječnik koji je ušao u bolesničku sobu u pratnji jedne medicinske sestre.

–Dobro sam, gospodine doktore …odgovorila je pomalo nesigurnim glasom.

Uprkos loše prospavanoj noći, blagi osmjeh se pojavio na licu 36-godišnje pacijentice.

Iako je već nekoliko puta bila prinuđena boraviti u bolnici, svaki razgovor sa  liječnicima padao joj je teško. Napuštala  je bolnicu sa novim receptima koji su bili ispisani latinskim jezikom i koje bi redovito predavala na šalter općinske apoteke. Razne lijekove je uzimala.

Često se žalila na bolove u križima.

-Zna to ostati od poroda …tješile su je žene iz susjedstva.

Kažu da ju je djed najviše volio upravo zbog njene blage naravi. Ponosno je govorio:

–Vidite, ovo je moj anđeo. Pa, samo ime kaže: Anđa – anđeo, moja Anđa, moj anđeo.

Za njenu svadbu joj je poklonio veliki dukat, kupio krevet, ormar i kompletno posuđe za kuhinju. Bilo je to jako mnogo za ono poratno doba nestašice i teškoga života.

Čuvši  njen odgovor, doktor je prvo pogledao u pravcu gdje je stajala medicinska sestra, zatim je dva tri puta prelistao nalaze koje je držao u rukama i zakašljucao se. Njegov pogled je lutao između liječničkih nalaza i pacijentkinje sa bijelom maramom na glavi.

Uvijek je nosila maramu. Bio je to sastavni dio seoske nošnje.  Način na koji je povezivan oko vrata bio je tipičan za naš posavski kraj.

U samo jednom djeliću sekunde dok je doktor ponovno pogledao u njenom pravcu, mogla je vidjeti stvarnu sliku svoga stanja.

Ovakva spoznaja je urođena intuicija naših ljudi koja se pojavi poput munje iz dubine njihovog bića.

Doktor je imao iskustva sa takvim pacijentima i čuvši njenu želju da bude otpuštena iz bolnice, nije trošio mnogo vremena na uvjeravanje da su takve namjere pogubne za sami tok liječenja. Rekao je da može dobiti otpusnicu jedino ako se potpiše da samovoljno odlazi kući. Tako je i bilo.

Jednom prilikom dok smo sjedili za stolom za vrijeme ručka, na pod je pao komadić kruha. Majka se sagnula, uzela ga u ruku, poljubila ga i rekla:

–Kruh je svet i grijeh je gaziti ga nogama.

Kao dijete, nisam razumio zašto toliko strahopoštovanje prema komadiću kruha. Tek poslije sam čuo priče o teškom poratnom vremenu kada je dosta ljudi živjelo u velikoj oskudici i neimaštini. Toj generaciji je pripadala i moja majka. Otuda je potjecao taj odgoj da se cijeni svaka mrvica kruha.

Oduvijek je imala želju da se u vrtu ispod prozora posadi zimzeleno drvo.

U našoj okolini nije bilo zimzelenih šuma. Sve šume su se sastojale od listopadnog drveća. Sada je tu pod prozorom stajala mlada zelena jela koju je otac negdje kupio i posadio.

Mnogi ljudi iz našeg sela su morali potražiti posao u inozemstvu. I moj otac je otišao. Majka je postala jako šutljiva i povučena osoba. Stanje sa zdravljem se pogoršavalo. Često se osjećala umorno i iscrpljeno.

Mama je po prirodi bila mirna i staložena osoba. Kod naših dječjih prijestupa nije nikada vikala na nas. Najstroža kazna za koju znam, bila je da zamahne kućnom krpom u našem pravcu. Pri tom bi se nasmiješila i rekla:

–Djeco, djeco, budite dobri!

Jednom prilikom je ujak Joso, mamin najmalađi brat, došao iz Njemačke i donio sa sobom fotoaparat. Htio je napraviti zajedničku fotografiju.

Problem je nastao kada sam ja odbio navući novu košulju.

Mami je bilo neugodno. Ali ja, pametnjaković, uporno sam se htio slikati u staroj majici u kojoj sam već bio. Naravno, slike nisu pravljene svakoga dana. Rijetke su bile neke druge, osim onih iz škole, tzv. školskih uspomena.

Zahvaljujući maminim blagim riječima, ipak sam obukao košulju.

Kao nemirno i živahno dijete, priredio sam mnogo neugodnosti svojim ponašanjem.

Jednoga dana smo imali goste. Nakon što su ovi otišli, mi djeca smo pojeli preostale kolače koje odrasli, iz nama nerazumljivih razloga, nisu pojeli. I to bi se dobro završilo da poslije toga nisam otkrio bocu na kojoj je bila slika sa kruškama i krupnim slovima pisalo „Kruškovac“.

Činilo se ukusno kao neki sok. Ali taj sladunjavi napitak nije prijao mome želudcu i naglo mi je pozlilo. Povraćao sam. Nitko nije znao uzrok ovih tegoba. Nastala je velika uzbuna. Netko je povikao:

-Pozovite Mišu!

Mišo je bio nastavnik iz našeg sela i često je dolazio autom u posjet kod roditelja njegove žene koji su živjeli u našem susjedstvu.

Odvezli su me u bolnicu u Bosanski Šamac. U to vrijeme je i mama ležala u istoj bolnici jer joj se zdravstveno stanje tih dana ponovno pogoršalo.

Tamo je doktor odmah ustanovio uzrok mojih tegoba. Slatko piće je sadržavalo veliki postotak alkohola u sebi.

Ja sam se poslije tog događaja dugo vremena stidio kada bih susreo svoga nastavnika negdje na putu.

Pogotovo me pritiskalo da sam lošim ponašanjem povrijedio svoje roditelje. Detaljno sam, klečeći na ispovijedi, ispričao ispovijedaoniku sve ono što se do tada nagomilalo na mojoj duši. Ne sjećam se pokore koju mi je svećenik zadao. Međutim, jedna nevjerojatna lakoća je zahvatila cijelo moje tijelo. Kada sam ustao, činilo mi se kao da lebdim po zraku. Ovaj događaj mi se duboko urezao u pamćenje.

Mama je bila izvrsna domaćica. Ovo je naročito dolazilo do izražaja kod ljetne fešte  „Ilinja“  kada nam je u goste dolazila mnogobrojna rodbina.

Ona je sa velikom strpljivošću i neobičnom radošću dočekivala i ispraćala goste.

Mjesec listopad je u hrvatskom jeziku dobio svoje ime po opadajućem lišću. Ovoga puta, godine 1973.,  odnijet će i jedan mladi život sa sobom.

Prenijete su mnoge priče o umirućim ljudima koji su na času svoje smrti ispoljavali neobične želje. Bilo je slučajeva da su se ljudi izmirivali sa nekim nakon dugogodišnjih svađa. Neki su otkrivali neke dugo čuvane tajne samo nekoliko trenutaka prije smrti. I mama je imala želju koju su žene, okupljene na molitvu dugo prepričavale.

Za vrijeme molitve, lice od bolesnice je bilo sasvim mirno. Činilo se kao da spava. Otvorila je oči i polagano ispružila ruku kao da traži nešto.

-Kaži, kćeri, što te boli? …upitala ju je baka. Bilo je to uobičajeno pitanje koje je služilo za umirenje bolesnika.

Na takvo pitanje nitko nije očekivao odgovor.

–Želim jedan komad zemlje iz vrta …rekla je gotovo nečujnim glasom.

Bile su to jedine riječi koje je toga poslijepodneva izgovorila. Žene su se počele međusubno došaptavati. Nikada nisu čule da je netko tražio da mu se na samrti donese komad zemlje.

–Ano, donesi čiste zemlje iz vrta! -zamolila je baka susjedu koja je sjedila do nje.

Nakon nekoliko minuta, susjeda se pojavila na vratima sobe. U ruci je držala zdjelicu u kojoj se nalazila zemlja iz našeg vrta. Zastala je, pogledala pomalo zbunjeno po sobi i tiho prišla krevetu. Bolesnica je bacila zahvalan pogled u njenom pravcu. Pokazivala je rukom znakove da želi da je usprave u polusjedeći položaj. Dvije susjede su prišle krevetu i pažljivo je povukle prema gore, a baka je namjestila jastuk i polako su je spustili na njega.

Stavili su joj zdjelicu u krilo. Svi su začuđeno pratili pokret slabašne ruke koja je pokušavala da uzme komadić crne zemlje iz posude. Činilo se kao da bojažljivo dodiruje neki sveti predmet.

Nakon izvjesnog vremena, bolesnica je podigla ruku u kojoj je bio komadić zemlje i polagano ga prislonila na usne. Poljubila je zemlju iz svoga vrta. Mrvice zemlje su se rasule po bijelom pokrivaču.

U oči prisutnih su navrle suze.

Negdje oko 22-og sata su pozvali nas djecu da se oprostimo od mame. Nekoliko žena iz susjedstva je sjedilo na kauču koji se nalazio nasuprot kreveta na kome je mama ležala.

Jedino je baka sjedila na stolici na uzglavlju kreveta. Držeći krunicu u ruci, brisala je mamino čelo vlažnom maramicom. Nas troje, jedno po jedno smo prilazili krevetu. Mamin pogled je bio uprt negdje u daljinu.

Odrasli su šutili.

Na pletenom stoliću pored kreveta se nalazila čaša sa svetom vodom i jedna svijeća.

Nedugo zatim su upalili svijeću. Pobožne žene su molile bdijući cijelu noć.

I dok je svijeća lagano gorila, napolju je tiho počela padati kiša i prve kapi su se polagano slijevale niz prozorsko staklo stvarajući dojam  da se natječu sa suzama onih koji su se okupili oko mrtvačke postelje.