piše: Ivek Milčec
Nisam ni u snu mogel pomisliti da me moja pajdašija iz našega bukovečkega kafića “Zvižduk” ima tak rado. Kad sam im za vrijeme ispijanja prve jutarnje kavice priopćil da v subotu z Lufthansinim zrakoplovom letim za Berlin ostali su paf.
Pajdaš Beli (inače vrstan tamburaš KUD-a Bukovac) obesil mi se oko vrata i sa suzom vu oku rekel naj se čuvam i sretno vrnem doma.
Miki je pak, onak više za sebe, rekel da on nebi nikam išel jer nikad ne znaš jel se bu zrakoplov mogel spustit na snijegom i ledom pokritu pistu. Jedva sam ih uspjel uvjeriti da se, unatoč snježnim neprilikama, avioni dižu i spuštaju a morti nebum takav baksus da zbog nevremena ne otputujem jer sam se tak liepo pripremil za predstavljanje moje knjige kajkavske poezije “Štel bi te belega meti…”.
Zahvaljujuć u prvome redu kolegici Sonji Breljak i domaćinu književne večeri Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici, u nedjelju, 3. veljače svi zainteresirani imat će priliku prisustvovati predstavljanju moje treće knjige, koja je za razliku od prethodnih (Pinklec i Pod starim hrastom) gotovo u cjelosti napisana na kajkavskom dijalektu kojeg se može itekako dobro razumijeti ako se s voljom i interesom posluša. Uostalom, na kajkavskom narječju napisana su mnoga djela koja spadaju u sam vrh hrvatske književnosti.
Kad smo već kod knjige, moram kazati da sam sinoć (22. siječnja) u knjižnici Marin Držić na zagrebačkoj Savici, prisustvovao vrlo uspjelom predstavljanju knjiga triju pjesnikinja: prof.Ksenije Kancijan (Nesavrščenošću tkana), Lucie Pavlović (Žer što ne trne) i mlade Andree Pongračić (Anima ipsa).
Književna večer održana je pod pokroviteljstvom Udruge građana Essegg a između autorskih čitanja stihova sve nazočne oduševila je svojim prekrasnim glasom i pjevanjem starih, međimurskih napjeva mlada profesorica glazbe Zrinka Posavec.
Solo muziciranjem na klarinetu i izvedbom popularnih evergreena, profesor glazbe Željko Kipson podsjetio nas je na dobra, stara vremena.Više nego uspjelu književnu večer znalački je vodila pjesnikinja Helena Helly Horvat.
I dok se nekima čini da je hrvatsko društvo u općoj depresiji i “banani”, kulturna događanja to, na neki način, demantiraju a ovakvim, gotovo svakotjednim promocijama želi dokazati i pokazati da je hrvatski duh neuništiv i da, dok ima stiha i pjesme, ima nade za nas.
Očito da protunarodne i protuhrvatske spodobe ne daju ni pišiva boba za promicanje i prosperitet hrvatske knjige i kulture kako na unutrašnjem tako i na međunarodnome planu. Njima je od kulture puno draže unošenje straha među ionako isfrustrirane i preplašene građane Lijepe naše.
Tako su se noćas, aktivirajući pakleni stroj u neposrednoj blizini spomenika banu Jelačiću, poigrali sa živcima Zagrepčana, ali i svih hrvatskih građana koji vole svoju zemlju. Srećom, spomenik banu Jelačiću, simbol vjekovne borbe protiv raznih osvajača i agresora nije značajnije oštećen, ali ne možemo a da ne postavimo pitanje: „Kome je u interesu unošenje straha i nemira među hrvatske građane? Je li to zločesta poruka Europi i svijetu pred sam ulazak naše zemlje u EU?”
Nadamo se, da će protuhrvatski elementi biti brzo otkriveni i zatvoreni jer svaki drugi scenarij opasno bi podgrijao ionaku užarenu hrvatsku atmosferu i pridonio još većoj hrvatskoj podjeli na prave i krive, na crvene i crne, na one koji se seksaju na klasičan način i na one koji žele u svojem seksualnom životu primijeniti neke nove spoznaje. Kaj god!
Kad sam već spomenuo, za mnoge još uvijek tabuiziranu temu, pitam se kak oni koji rade 24 sata na dan izvršavaju svoje bračne dužnosti? Ili i oni čine, kao vrli zagrebački gradonačelnik koji tvrdi da živi tempom od 100 kilometara na sat?
To je za svakoga od nas strahovit tempo pa me posebno zanima kak mogu Mikijevi (Bandićevi) tjelohranitelji i najbliži suradnici već od ranih jutarnjih sati (počevši sa trčanjem) pratiti gradonačelnika koji si je utuvil u glavu da mora biti zapisan u gradsku povijest kao najdugovječniji zagrebački “tatek”.
Poznati populist, koji svake godine nosi sve veću i težu svijeću na dar Majci Kamenitoj i Majci Bistričkoj, već je raznim obečanjima mobiliziral svoje biračko tijelo na rubnim dijelovima Zagreba (uglavnom došljaci), ali morat će pojest još mnogo snježnih gruda da bi pobijedio. Možda mu u tome pomogne najava novih snježnih padalina. Kaj god!