TOTALNA RASPRODAJA

Odustajanja od napretka nema! Preuzeto sa politika.com

Pripremio: Emil Cipar
„Odustajanja od napretka nema“ – tim je riječima premijer Zoran Milanović razriješio sve dvojbe u vezi predloženog Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske. Retoričkim pitanjem „Zašto bismo to radili?“, odbacio je s mnogih strana upućene optužbe da njegova vlada predloženim zakonom omogućuje i stvara uvjete za rasprodaju prirodnih resursa i javnih dobara Republike Hrvatske.

Da Milanovićevo pitanje nije tek retoričko, to je ono na koje nit očekuješ niti želiš odgovor, kritičari bi mu vrlo uvjerljivo odgovorili – radili bi to zato da u kratkom vremenu prikupite novac neophodan za održavanje postojećeg sustava, još malo odgodite poduzimanje neophodnih strukturnih reformi i na taj način si osigurate politički miran mandat. Eto, to bi se moglo reći na premijerovo „Recite mi jedan razlog zašto bismo mi rasprodavali Hrvatsku.“

Mada je i sam u raspravi o zdravstvenom odgoju kritizirao manipuliranje od strane biskupa i udruge Grozd ustavnim odredbama, ovaj put je i sam tome pribjegao. Naime, jednako kao što osim ustavnih prava roditelja postoje i ustavna prava djece, osim poduzetničkih i tržišnih sloboda na kojima po Milanovićevom tumačenju Ustava počiva naša država, što usput rečeno i nije baš točno, postoji i posebna ustavna zaštita prirodnih resursa i javnih dobara Republike Hrvatske.

Poduzetničke i tržišne slobode su navedene (tek) kao temelj gospodarskog ustroja RH (čl.49) dok su nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša i vladavina prava navedene u temeljnim odredbama, definirane kao najviše vrednote ustavnog poretka i kao takve eksplicite određene kao temelj za tumačenje Ustava RH. Baš zato što je premijer Milanović po struci pravnik, potrebno je osuditi ovaj njegov prilično jeftin pokušaj manipulacije ustavnim odredbama ne bi li što lakše progurao više nego upitan zakon.

A Zakon jest upitan, upitan je baš s ustavnog stanovišta.

Prvo, njime se narušava jednakost svih pred zakonom (čl.14). Propisivanjem povoljnijih uvjeta poslovanja za velike investitore, vlada u nejednak položaj dovodi sve koje nekakvo njeno povjerenstvo nije proglasilo takvima.

Protivno je ustavu nekoga osloboditi obveze poštivanja zakona samo zato što ima dovoljno novaca da mu investicija bude „strateška“ dok su svi ostali i dalje osuđeni na lutanje po lavirintu birokratski nametnutih barijera .

Umjesto da prione teškoj reformi kompliciranog sustava, Milanovićeva vlada je radije pribjegla ležernijem rješenju prema kojem se bogate investitore oslobađa obveze poštivanja propisa koji vrijede za sve ostale.

Drugo, očuvanje i zaštita čovjekovog okoliša se potiskuje odredbom prema kojoj se i studija utjecaja na okoliš, ukoliko nadležno ministarstvo uopće procijeni da ju treba izraditi, radi po hitnom postupku. Sljedno tome, ne izradi li se ta u roku od 10 radnih dana, primijenit će se načelo „šutnje administracije“ što znači da investicijski projekt dobija „zeleno svjetlo“. Kakve se sve manipulacije ovakvim rješenjem omogućavaju, možemo zamisliti.

Treće, premijer nas uvjerava da neće prodavati šume, vode i ostala javna dobra no onda je legitimno i logično upitati zbog čega se onda zakonom uopće predviđa takva mogućnost.

Uostalom, da bi se izbjegla prodaja koja je trajno otuđenje, vlada je uvela mogućnost davanja svega toga u koncesiju. Između trajnog otuđenja, primjerice, neke šume u Gorskom Kotaru i toga da ju u sklopu „strateške investicije“ do korjena sasiječe neki koncesionar nema nikakve razlike. Dok naraste nova, proći će generacije.

Ne manje važno je sagledati i uvjete koje mora ispuniti investicija da bi bila proglašena strateškom. Ako se i ne ulaže baš 150 milijuna kuna, dovoljno je da investicija ispuni barem jedan od sljedećih uvjeta:

-stvaraju uvjeti za zapošljavanje većeg broja ljudi,

-izravno ili posredno znatno doprinosi razvoju ili poboljšanju uvjeta za razvoj turizma i gospodarstva,

-znatno doprinosi razvoju ili poboljšanju uvjeta za proizvodnju proizvoda i usluga za izvoz,

-projekt se realizira u nerazvijenim ili manje razvijenim dijelovima Republike Hrvatske, ratom pogođenim područjima i otocima

-povezuju ili grade prometni, energetski, elektronički komunikacijski ili drugi infrastrukturni ključni objekti značajni za razvijanje strateških djelatnosti ili podizanje ukupne razine sigurnosti i kvalitete života i zdravlja građana te zaštite okoliša,

-povezuju prometno izolirani dijelove Republike Hrvatske,

-doprinosi aktivaciji neaktivne imovine u državnom vlasništvu,

-znatno doprinosi povećanju korištenja energije iz obnovljivih izvora energije

-uvode ili razvijaju nove tehnologije kojima se povećava konkurentnost ili ekonomičnost u gospodarstvu, pojedinim sektorima ili javnom sektoru i/ili kojima se podiže ukupna razina sigurnosti i kvalitete života i zdravlja građana te zaštite okoliša,

-znatno doprinosi razvoju sustava znanosti i visokog obrazovanja,

-ispunjava obaveza preuzeta međunarodnim ugovorom ili

-ispunjava obaveza zajedničke politike s Europskom unijom.

Uvažavajući ovo, gotovo svaka investicija se diskrecijski može proglasiti strateškom.

Obratite molim pažnju i na sljedeću odredbu:

Nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, uključujući i šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro, potrebnim za provedbu strateškog projekta raspolaže Vlada Republike Hrvatske u skladu s lokacijskom dozvolom, odnosno odgovarajućim prostornim planom, te ih u svrhu provedbe strateškog projekta može neposrednom pogodbom otuđiti i/ili na njima osnivati stvarna prava o čemu Vlada Republike Hrvatske donosi Odluku.

Ako se uzme u obzir da prema predloženom zakonu s investitorom izravno pregovara ministar, da se sklapa neposredna pogodba i da se za investicijski projekt izdaju dozvole neovisno o tome postoje li i kakvi su prostorni planovi, jasno je kako će se usvajanjem zakona po hitnom postupku otvoriti Pandorina kutija.

Čitajući predloženi zakon, ne mogu se oteti dojmu kako nekima još uvijek nije dosta voluntarizma, diskrecijskog odlučivanja, pregovaranja u četiri oka i sklapanja neposrednih pogodbi. Kao da nam takve metode još nisu nanijele dovoljno zla.

Umjesto da se konačno donese nekakva strategija upravljanja državnom imovinom i da se krene u reformu zamršenog i birokratiziranog sustava kako bi se svima olakšali uvjeti poslovanja, aktualna vlast je odlučila ići linijom manjeg otpora. Odlučili su se za manje rada i više voluntarizma, za manje javnosti i više diskrecijskog odlučivanja.

Žalosno je ako će im pritom proći još i krajnje cinično obrazloženje kako sve to rade da bi se lakše ušlo u organizaciju u kojoj su ovakve metode nezamislive.