MONOPOL MOĆI

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Po hrvatskome Ustavu vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Ali bez obzira što u Hrvatskoj postoji opće pravo glasa, što vlast proizlazi iz naroda tj. iz rezultata glasovanja na izborima, što je ustavom garantirana jednakost svih, što imamo “demokratski“ izabran Sabor RH u praksi nije slobodna država slobodnih građana i sama vlast ne pripada narodu.

U današnjoj hrvatskoj državi narod je objekt, mnoštvo podanika podređenih političkoj i financijskoj oligarhiji, a ne autonomni moralni subjekt. U današnjoj hrvatskoj državi nema slobodnog naroda, nema slobodnih državljana kao pravnih subjekata, nema pučke suverenosti Samim time RH nije demokratsko društvo, jer tamo gdje narod ne predstavlja subjekt nema ni demokracije. Da nema demokracije govori činjenica, da narod ne sudjeluje i ne diktira politička pitanja i bez ikakve je formalne moći, nema sudjelovanja svih građana u političkom, ekonomskom i društvenom razvoju zemlje. U RH vlast imaju moćnici postoji monopol moći, vlast je privatizirana, a nositelji vlasti su suvereni, koji se služe državom umjesto da budu službenici države.

Narodna suverenost je gola najviša bezakonita sila, samovoljna i neograničena, a hrvatska država oličenje je režima koji svoje državljane pravno, politički i moralno desubjektivizira i svodi na poslušne sužnjeve.

Uklanjanjem represivne i diktatorske Jugoslavije tako nije stvoreno demokratsko, pluralističko i humanije društvo. Nije se dogodila preobrazba iz totalitarnog u demokratski tip države i bez obzira što je takvo shvaćanje ugrađeno u hrvatski Ustav, nije prevladano stanje totalitarizma. Ostala je totalitarna svijest, ostalo je isto takvo političko djelovanje i isto takvo političko ponašanje. Sloboda je ostvarena za samo mali broj ljudi.

Nema pravednosti, nema ljudskih prava, nema ograničavanja države, nema autoriteta Sabora, nema ostvarenja principa zakonitosti, a zakoni koji postoje i njihova provedba ne tretiraju sve ljude jednako. Nema striktnog pridržavanja zakona osobito prilikom suđenja, te svi građani nemaju jednake mogućnosti da njihovo pravo bude zaštićeno pred zakonom. Nema ni ispravne raspodjele nagrada i kazni, nema pravednog principa raspodjele. Nema ispravnog vladanja ni pravičnosti i poštenja u vladanju, a time ni same svrhe vladanja, jer svrha vladanja je zaštita slabijih od jačih, ostvarenje što potpunije slobode naroda i pojedinca i njihov kvalitetniji život, a ne vladanje zbog vladanja. Vladanje zbog vladanja je tiranija koja gleda samo na svoje, a ne na opće interese.  A da je u RH na djelu vlast tiranije govori činjenica, da nema prakse očitovanja vlasti hrvatskim građanima o metodama i načinu svog funkcioniranja, o namjerama i planovima bitnim za život i budućnost zajednice. To se krije od javnosti i naroda. Da je na djelu vlast tiranije i monopol moći govori i činjenica da nema kontrole i nadzora djelovanja vlasti u punom svjetlu javnosti, što je jedan od glavnih preduvjeta koji jamči slobodu naroda.

U svemu nema onakve države koja bi bila u funkciji slobode, nema države kojoj je svrha sreća čovjeka, države koja bi bila društvotvorna. Današnja hrvatska država nije ostvarila ispravan oblik političkog poretka gdje je država zajednica slobodnih ljudi, nije ostvarila tranziciju prema suverenoj pravnoj državi. Naša država je trijumf izopačenog poretka nad idejom države kao servisa građana i države kao slobodne zajednice svih njezinih građana.

Vladajući režim nije demokratski, on samo teži za demokratskim legitimitetom  i na njega se uporno poziva dok same prave demokracije u pravilu nigdje nema. “Demokracija“ koju imamo zastarjelog je tipa i ona omogućuje populizam, kršenje prava, nejednakost pred zakonom, marginalizaciju utjecaja Sabora, miješanje izvršne vlasti u pravosudnu vlast. Omogućuje tj. omogućila je pojedincima da su postali moćni, da kao takvi uništavaju slobodu, da jača njihova samovolja i zlouporaba moći

Imamo demokraciju u kojoj nema vladavine zakona, nema onog načela koje kazuje, da je država dužna djelotvorno provoditi zakone i djelovati u skladu s jasno definiranim ovlastima. Dakle nema onakve vladavine koja podrazumijeva i pod kojom se shvaća obuzdavanje i ograničavanje državne moći.

Imamo demokraciju u kojoj je narod Ustavom definiran kao suveren, ali nema odredbe o njegovim pravima koja mu kao suverenu pripadaju pored ostalih i o pravu na otpor u slučaju zloporabe vlasti. Od svih prava koja bi trebao imati u praksi narod ima samo pravo glasa, ali i to pravo nema kao pravo koje je samo po sebi, već što mu to pravo omogućuje i daje velikodušna i dobra država.

Demokracija i suverenost naroda sadržani su samo u pravu na slobodne višestranačke izbore, kojima je svrha da se vlast tim putem pozove na legitimitet. To nije nikakva demokracija. Demokracija je oslobođenje društva od svake tiranije, a ne sredstvo kojim tiranija osvaja i dolazi na vlast.

Demokracija i suverenost naroda očituju se u snažnoj i slobodnoj opoziciji, koja je ujedno i instrument demokracije i narodnog suvereniteta.

Prava opozicija u RH je potisnuta. Više desetaka političkih stranaka u RH je marginalizirano, izolirano, odnosno pravo rečeno onemogućeno u političkom radu, bez prava i mogućnosti izraziti svoje stavove i programe hrvatskim građanima. Bez prava i mogućnosti na istupanje u javnost onim putem i onim sredstvima koja su za to namijenjena, osobito putem medija. Potisnuti i marginalizirati opoziciju znači potisnuti slobodu, znači potisnuti suverenitet građana, znači neravnopravne, nepoštene i nelegitimne izbore, a time i takvu vlast, koja takvim načinom i izborima ostvari pobjedu. Izbori kao takvi nisu izraz narodne suverenosti i predstavljaju jedan besmisao, a ne demokraciju. Služe političkom parazitizmu jedne partije sa dva imena, služe u svrhu kako bi dokazali njihov legitimitet.

Dosadašnja vladavina HDZ-a i SDP-a skupa s njihovim privjescima zorno je pokazala, da ta vladavina nema demokratski karakter, jer se nije i ne vlada s demokratskim i ustavnim načelima. To je vladavina putem moći, a ne putem zakona i institucija. To je vladavina koja ne respektira granice svoje vlasti, ne poštuje ni prirodne ni Božje zakone. Njihova moć ostvarena na “legitiman“ način služi samo u svrhu promicanja vlastitih interesa i interesa moćnih interesnih skupina, a ne vladanju u interesu širih narodnih slojeva i dobrobiti društva kao cjeline.

Podilazeći moćnim skupinama, domaćoj i stranoj financijskoj oligarhiji ugrozili su i nacionalne interese ne pazeći i ne čuvajući strateške gospodarske grane i resurse kao glavne izvore moći jednog društva. Ugrozili su i slobodu naroda kao najveće dobro demokracije, jer su takvom politikom doveli narod u položaj ovisnosti o stranim financijskim centrima moći

Takva vladavina je jedna nakaradna vladavina, koju omogućuje ista takva vrsta demokracije u kojoj narod jednu takvu nakaradnu vlast nema mogućnosti učinkovito sankcionirati tijekom razdoblja između izbora, odnosno sve dotle dok joj traje mandat. Stoga je RH potrebna promjena sustava, a to znači mijenjanje neispravnog u ispravno vladanje, koje će narodu jamčiti narodni suverenitet, te ostvarenje idealne vrijednosti socijalnih građanskih prava, viši standard, solidarnost, blagostanje…….

Pitanja demokracije, pravne i socijalne države, pitanja narodnog suvereniteta stoga trebaju napokon doći na dnevni red. Ta pitanja u prvome redu mora pokrenuti potisnuta i marginalizirana opozicija, vjersko-moralni čimbenici, slobodoumni i samosvjesni hrvatski intelektualci ( još ima takvih) . Očekivati to od lažne oporbe pod imenima SDP-a, HNS-a, HSLS-a je iluzorno iz razloga, jer kod njih ne postoji najviše dobro, nego samo stalno napredovanje želje za vlašću i moći.

Te snage nikada nisu pokrenule pitanje stanja narodne suverenosti i demokratskih sloboda. Nisu jer se zadovoljavaju današnjim stanjem istih . Nisu iz razloga, jer sve blagodati koje današnji politički sustav pruža jednostavno i sami žele uživati kada dođu na vlast, bez obzira na činjenicu, da je taj sustav nesreća za hrvatski narod.

Takve inicijative ne treba očekivati ni iz ureda predsjednika Josipovića, jer on ovaj današnji sustav smatra ostvarenjem težnji hrvatskog naroda za slobodom. Jasno je da se pravo, pravda i pravednost u ovakvom sustavu ne mogu oživotvoriti, jer da mogu već bi bile oživotvorene, a samim time je jasno, da te vrijednosti zapravo nikada nisu ni bile cilj i temelj predsjednikove politike prema hrvatskome narodu.

Promjenu slike današnje Hrvatske može donijeti samo odlučna i hrabra borba. Kukavičluk, strah i oportunizam rezultirat će daljnjim tonućem i u tom slučaju treba očekivati nastavak i jačanje monopola moći, nastavak daljnje privatizacije vlasti i desubjektiviranje građana.

Ali zato treba očekivati i kazne, ali i nagrade već prema djelu i zasluzi, jer Bogu su poznate sve riječi, sva djela te će prema njima svakoga nagraditi ili kazniti. ( Ps 28,4) ( Rim 2,6).