tekst i foto: Sonja Breljak …foto album u dnu teksta
Berlin/ Ugodnu i lijepu kulturnu večer pružilo je novo izdanje Pola ure kulture Hrvatskog glasa Berlin kojemu je dobar domaćin bila Hrvatska kulturno-umjetnička i sportska zajednica.
Ovom prigodom promovirali smo knjigu pjesama naslova “Štel bi te belega meti”, autora Ivana Milčeca-Iveka, iseljenika-povratnika, skoro četiri decenije stanovnika Berlina a danas Zagreba.
Ivek Milčec je i vrlo uspješan suradnik našeg portala u rubrici “KAJ GOD!” Program večeri vodila je urednica Hrvatskog glasa Berlin.
Čuli su se Ivekovi stihovi, progovorila koja o povratku i susretu s dugo sanjanom domovinom. Zapjevala je i i izvrsna ženska vokalna skupina DUEDENI koje je Hrvatski glas Berlin, medijski pokrovitelj. Svojom su izvornom pjesmom koja se nedavno našla i na nosaču zvuka, sve oduševili.
O poeziji Iveka Milčeca tijekom večeri je govorio Adrian S. Kostre, urednik na Radio Berlin Brandenburg. Kostre koji je inače unuk našeg poznatog pjesnika Nikole Šopa, i sam izvrsno piše, te ovdje donosimo u cijelosti tekst njegova razmišljanja i prosudbe o poeziji i knjizi Iveka Milčeca.
Autor: Adrian S. Kostre
Dragi prijatelji, kada me je Sonja Breljak upitala da li bih mogao ovom prigodom nešto kazati, odnosno zapisati o kolegi Iveku Milčecu, rado sam se tome odazvao iz dva razloga. Jedan je, naravno, taj da Iveka godinama poznajem i cijenim. Drugi, da je poezija danas toliko zanemarena, iako možda potrebnija nego ikad, da je valja poticati na svaki mogući način. Koliko će to meni večeras uspjeti, ne znam, ali sigurno bolje nego da jednostavno šutim.
I znate li što mi je bilo najdraže, kad sam počeo ovo pisati? To što sam tek u tom trenutku shvatio da mi se nakon dugih godina ponovno pružila prilika da nešto kažem o jednom hrvatskom pjesniku i to na našem prelijepom i gotovo savršenom hrvatskom jeziku!
Da, naš hrvatski možda nema onu milozvučnost talijanskog ili francuskog, onu “grandecu” španjolskog ili patos ruskog, ali po tome kako je sazdan i skladan u svakom pogledu, nema mu nadaleko ravnog. Sličnog su doduše ustroja srpski i bosanski jezik, ali da ne nabrajam druge i dobro poznate nemale razlike, i jednom i drugom od ovih potonjih fale naš “ća” i naš “kaj”. I upravo tog “kaj” prirodni je majstor u svakom pogledu, upravo naš dragi Ivan Ivek Milčec.
A zašto ili zakaj kažem “prirodni majstor”? Pa jednostavno zbog toga što se Ivek rodio u tom “kaj-u” ili kraju. Upio ga je u sebe s prvim udahom zagrebačkog zraka, s prvim pogledom na zagorske brege, s prvim osluhom onog našeg pozdrava: “Dobar dan sused! Kak ste kaj?”
“Štel bi te belega meti” nazvao je Ivek svoju najnoviju pjesničku zbirku. I možda i nesvjesno zaključio na koricama knjige: “V naručje zeti …” Eto, “omakla” mu se tako rima od prve stranice do posljednje korice knjige. Rima, koju su neki suvremeni pjesnici potpuno odbacili, kao nešto što ih samo sputava u pjesničkom izričaju, a neki je drugi uporno i teškom mukom s više ili manje uspjeha tražili i našli, Iveku se događa – kao jedan sasvim prirodni dio njegova pjesničkog bića. Nenametljivo i iskreno, pa tako ponekad i nezamjetno, ali nepatvoreno kao njegov “kaj!.
O čemu Ivek piše?
Jednako pošteno kao i što rimuje, o onome što najbolje zna – o sebi! Kad piše o Zagrebu, o Jelačić placu i o gričkom topu, o Jureku i Katici, o svojem tateku mužikašu i o hrvatskom gastarbajteru, on piše o onome što čini njegovo biće.
Ne podvaljuje nam Ivek da je veliki filozof, da zna više nego mi. Ne nudi nam pjesništvo, stihove koje ne razumijemo, jer su daleko iznad nas. Njegove riječi su tople i prostodušne, a istodobno mala riznica sve ljepote našeg kajkavskog narječja, sačuvana u njegovim stihovima od zaborava, na tako blizak i usrdan način da samo možemo reći: “S pravom” i “Hvala!”
Da li uopće i čemu nas pak uči Milčecova poezija? Poput dubokog i nesebičnog kršćanstva, koje se ne hvasta i ne gordi, koje niti kudi niti sudi, koje zna svoju i ćuti tuđu muku, ne odvraća pogled nego pruža ruku … Da, upravo tako, ne uzdignutim kažiprstom, već nenametljivim primjerom, Ivanovi su stihovi svjedočanstvo vječne ljubavi – prema svojoj domovini, prema svojem narodu i njegovom jeziku, prema tebi i meni.
Sačuvao je Ivek svoj jezik i u tuđini, gdje ga mnogi gube i ne ovladavši novim. Štoviše, sačuvao je svoj “kaj” i tako i ovdje, blizu nekih drugih, tuđih mora, na drugom kraju Europe, ove koja niti zna niti mari za zagorske brege, ostao ne samo neprečutni Hrvat, već i nepokolebivi pravi Zagrepčanec.
Znam da je neobično i da će se ponekom možda učiniti neprikladno, da govoreći o jednom pjesniku iščitavam stihove nekog drugog, ali duboko sam uvjeren da nitko o tome što određuje pjesnika Ivana Milčeca ne može reći više niti bolje od onog što je u svojim stihovima još 1897. zapisao njegov predšasnik, hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčevića.
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!
Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al’ ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
I eto, to je Ivan Milčec, to je Ivekov “Kaj” – i što više na to reći, nego pjesnički zaključiti: -kraj!