DOĐI!

Branka Kandić Splavski
U grmljavinskim pukotinama između dvije tišine, svu noć, munje svjetlucavim šavom prišivaju nebo o zemlju.

Smežurana koža lišća žedno čeka da bređi trbuh tmine prsne u guste kapi olakšanja.

Svi čekaju kišu …

Svi čekaju kišu, a ja čekam tebe.

Zadaždi! Odnekud zadaždi ti, voljeni moj!

Ponekad Katkad mi se učini da si, evo, tu. Sasvim blizu.

A onda, kad drugi put trepnem …ne, to nisi ti! Nije to tvoj osmijeh …to je tek šalica toploga mlijeka.

I nije to tvoj pogled …to je grm modrih perunika u vrtu.

I nisu to jamice na tvojim obrazima …to su kupine dvije.

Zrele i slatke.

Kad drugi put trepnem, shvatim da nije to ni samotnost tvoja …samo je pusta, jesenja ulica, puna magle.

I nije to tvoja strpljivost, već meka mahovina u oluku kuće.

Ne, ne, nije to ni toplina tvoja, dušo . to siti su se kučići zbili u hrpu oko majčina trbuha.

Kad drugi put trepnem, shvatim da ne bijaše ni poljupca tvoga …samo je pramen paučine lelujao zrakom.

A nije bio ni zagrljaj, nego je tek namotaj bijeloga, brodskoga konopca na molu.

Gdje si, mili?!

Pružam ti svoj dlan, pun kišnice, sad već velik kao jezero.

Doklizi na njega u odijelu od pučine; stvori se od izmaglice, zgusni se od prostora između zvijezda i napokon …dođi !

Svojim ramenima, kao napetim jedrima, zagrabi i zagradi vrijeme …za nas oboje, a onda se ukotvi čeličnim sidrom o samo dno moga srca prepunoga školjaka.

Zauvijek, zauvijek.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments