Branka Kandić Splavski
U grmljavinskim pukotinama između dvije tišine, svu noć, munje svjetlucavim šavom prišivaju nebo o zemlju.
Smežurana koža lišća žedno čeka da bređi trbuh tmine prsne u guste kapi olakšanja.
Svi čekaju kišu …
Svi čekaju kišu, a ja čekam tebe.
Zadaždi! Odnekud zadaždi ti, voljeni moj!
Ponekad Katkad mi se učini da si, evo, tu. Sasvim blizu.
A onda, kad drugi put trepnem …ne, to nisi ti! Nije to tvoj osmijeh …to je tek šalica toploga mlijeka.
I nije to tvoj pogled …to je grm modrih perunika u vrtu.
I nisu to jamice na tvojim obrazima …to su kupine dvije.
Zrele i slatke.
Kad drugi put trepnem, shvatim da nije to ni samotnost tvoja …samo je pusta, jesenja ulica, puna magle.
I nije to tvoja strpljivost, već meka mahovina u oluku kuće.
Ne, ne, nije to ni toplina tvoja, dušo . to siti su se kučići zbili u hrpu oko majčina trbuha.
Kad drugi put trepnem, shvatim da ne bijaše ni poljupca tvoga …samo je pramen paučine lelujao zrakom.
A nije bio ni zagrljaj, nego je tek namotaj bijeloga, brodskoga konopca na molu.
Gdje si, mili?!
Pružam ti svoj dlan, pun kišnice, sad već velik kao jezero.
Doklizi na njega u odijelu od pučine; stvori se od izmaglice, zgusni se od prostora između zvijezda i napokon …dođi !
Svojim ramenima, kao napetim jedrima, zagrabi i zagradi vrijeme …za nas oboje, a onda se ukotvi čeličnim sidrom o samo dno moga srca prepunoga školjaka.
Zauvijek, zauvijek.