Rješenje i za Hrvatsku?
piše: Mirko Omrčen
Nakon pada Berlinskog zida kada je uslijedio i raspad socijalističkih ekonomija SAD MMF i Svjetska banka nametnuli su zemljama u tranziciji potrebu provođenja modela ubrzanog prijelaza na tržišnu ekonomiju. Neoliberalni model imao je naglasak na slobodi tržišta i davanju “prava cijenama“ trgovinskoj liberalizaciji te na smanjenoj ulozi države u ekonomiji.
Glavni elementi te doktrine; privatizacija, liberalizacija i stabilizacija, pretpostavljaju da vlade trebaju deregulirati i privatizirati ekonomiju, s naznakom na hitnu, brzu i potpunu privatizaciju, provoditi restriktivnu i odgovarajuću fiskalnu politiku i uravnotežiti proračunski deficit.
Zastupali su stajalište da taj model valja primijeniti na sve zemlje bez obzira na njihove ekonomske, političke, povijesne i druge specifičnosti. Ta doktrina prihvaćena je od mnogih zemalja ali nije dovela do očekivanog razvoja.
Došlo je do pada proizvodnje, zaposlenosti i životnog standarda. U RH, koja je također usvojila tu doktrinu, kao i umnogome drugdje, ona je proizvela povećanje siromaštva, socijalne nejednakosti i socijalne isključenosti. Osobito u Hrvatskoj umjesto stvaranja bogatstva desila se pljačka bogatstva.
Zemlje koje su odustale od te doktrine, kao i one zemlje koje su izabrale drukčiji put, imale su više uspjeha, odnosno manje neuspjeha od Hrvatske. Evo primjera nekoliko njih.
Primjer Poljske
I Poljska je počela proces tranzicije primjenjujući uvjete MMF-a, u prvom redu kako bi svela hiperinflaciju na podnošljivu razinu, ali je ubrzo shvatila da je “šok terapija“, kako se nazvalo taj model, uspješna u svladavanju inflacije, ali i sasvim nemoćna i neuspješna u pokretanju razvitka.
Zato Poljska odustaje od te doktrine i odlučuje se za drukčiji put, prvenstveno za dobro pripremljenu, postupnu privatizaciju državnih poduzeća uz istovremenu izgradnju pravne i institucionalne infrastrukture, jer je uvidjela da je to prijeko potrebno za uspješno funkcioniranje tržišnog gospodarstva i privatnog poduzetništva, s težištem na konsolidaciju banaka i izgradnji odgovarajućeg pravnog sustava i učinkovitog sudstva.
Postepena privatizacija omogućila je da se prethodno provede restrukturiranje poduzeća. Velike firme, gdje je to bilo opravdano i moguće, podijeljene su na manje jedinice što je olakšalo privatizaciju i stvorilo snažan sektor malih i srednjih privatnih poduzeća, koji se pokazao veoma dinamičnim zamašnjakom gospodarskog razvitka.
Uspjeh postepene privatizacije u Poljskoj pokazao je da je bolje zadržati poduzeća i u državnom vlasništvu nego brzopletom privatizacijom omogućiti eroziju nacionalnih proizvodnih potencijala. Zahvaljujući provedenom restrukturiranju i poboljšanom upravljanju takva poduzeća su uspjela povećati proizvodnost.
Za razliku od Hrvatske, koja je dopustila da njena strategija razvitka bude nametnuta izvana, Poljska za svoju razvojnu strategiju nije tražila odobrenje međunarodnih financijskih institucija i centara moći, već je stavila težište na dobivanje podrške svojih građana za program reformi.
Uspješna Poljska je jedina članica EU koja je izbjegla zapadanje u recesiju tijekom globalne krize. Gospodarstvo Poljske ostvarilo je porast BDP-a u 2008. godini za 5,0%, a u 2011. od 3,5%.
Danas, a sve s namjerom da podupru malčice posrnuli gospodarski rast, Poljska središnja banka snižava ključne kamatne stope i preferira slabljenje domaće valute kako bi se pomoglo gospodarstvu i potaknulo i povećalo izvoz. Poljska danas nije više zemlja iz koje se masovno iseljava i sve više je povrataka onih koji su u početku tranzicije napustili zemlju…
Primjer Rusije
Eklatantan primjer devastirajućih posljedica “šok terapije“ i “privatizacije pod svaku cijenu“ pruža Rusija. Katastrofalan rezultat tranzicijskog procesa u Rusiji bio je drastičan pad proizvodnje i životnog standarda. Srednja klasa je desetkovana. Siromaštvo se bitno povećalo ( godine 1989 svega 2% Rusa živjelo je u siromaštvu, a godine 1998 broj siromašnih Rusa popeo se na 24%).
Sve je to bio rezultat nametnute brze, nepripremljene primjene modela “tržišnog fundamentalizma“.
Nakon jednog desetljeća kaotične i neuspjele privatizacije Rusi obnavljaju i jačaju državni sektor ali zasnovanog na modernom korporativnom upravljanju, na učinkovitosti i na konkurentnosti. Rusko gospodarstvo u fazi je velikog oporavka i ekspanzije. Primjetan je agresivniji nastup ruskih državnih korporacija na globalnom tržištu, pa tako i na hrvatskom.
Drukčiji put kojeg su Rusi izabrali pokazao se više nego uspješan. (Dobar pokazatelj je i oporavak srednjeg sloja). Prema rastu BDP-a od 4,3% Rusija se u 2011 našla na prvom mjestu u Grupi osam najrazvijenijih zemalja svijeta(G8) i na trećem u grupaciji BRIC iza Kine i Indije. Ove godine očekuje se rast BDP-a od 3,8%.
Profesor na George Washington University, Donald Clarke već je 2006 godine konstatirao da se u Rusiji i Kini radi o renesansi državnih poduzeća, ali ovoga puta o kompetitivnim, fleksibilnim i dinamičkim državnim korporacijama sa globalnim ambicijama, što se danas i potvrđuje.
No mora se primijetiti kako i u jednoj i u drugoj zemlji, manje ili više, nedostaje prave i istinske demokracije.
Primjer Kine
Kad se odlučilo za prelazak na dinamičko tržišno gospodarstvo, Kina se odlučila prihvatiti model suprotan onome Washingtonskog dogovora i MMF-a, to jest slobodnog tržišta i privatnog poduzetništva uz bitno smanjenu ulogu države. Ona zadržava državno planiranje i reguliranje razvitka i snažan i dinamičan državni sektor. Ne rasprodaje sve banke strancima, već ih ostavlja i u državnom sektoru.
Takva politika pokazala se kao uvjet razvitka Kine. Unatoč skepse i kritika pristaša neoliberalne doktrine i neoliberalnog kapitalizma ta odluka pokazala se više nego uspješna za gospodarsku i tehnološku transformaciju Kine nego da je to bilo usvajanje neoliberalne doktrine.
Kinezi su stvarali velik broj malih i srednjih poduzeća na razini gradova i općina, koja su iako u javnom vlasništvu, bila bitan pokretač ubrzanog razvoja, osobito ruralnih područja. Istovremeno je poticano osnivanje velikih firmi visoke tehnologije. U razvojnoj je strategiji velik značaj imalo održanje socijalne stabilnosti i s tim u vezi izbjegavanje masovne nezaposlenosti.
Restrukturiranje i modernizacija poduzeća provodila se istovremeno s otvaranjem novih radnih mjesta, imajući u vidu ključnu važnost socijalne stabilnosti, koju bi mogla narušiti masovna nezaposlenost, Vlada je pomagala poduzeća u nevolji da se konsolidiraju i sačuvaju radna mjesta.
Uspjesi kineske strategije nisu izostali; društveni je brutoproizvod u devedesetima rastao po prosječnoj godišnjoj stopi od 10%. U 2012 godini ostvaren je rast BDP-a od 7,7%, a za 2013 godinu predviđa se kako će gospodarski rast biti veći od 8%. Usporedbe radi rast u razvijenim gospodarstvima svijeta ove godine će dosegnuti svega 1,3% pod pritiskom smanjivanja potrošnje, visoke nezaposlenosti te slabog potrošačkog i pokretačkog raspoloženja.
Zadržavši kontrolu gospodarskog razvitka u svojim rukama kineske državne korporacije doživjele su veliku ekspanziju. Postale su vodeći svjetski proizvođači, ne samo tekstilnih, nego i mnogih drugih industrijskih proizvoda, pa i proizvodnje visoke tehnologije. Kineske državne tvrtke veoma su dinamične i proizvode preko 50% društvenog proizvoda i njima se pripisuje bitna uloga u uspješnosti kineskog gospodarstva.
Kina je izrasla u svjetsku ekonomsku velesilu s izgledima da u dogledno vrijeme postane najveća gospodarska sila svijeta koja će potisnuti američku svjetsku dominaciju i povezano s time ukidanje globalne prevlasti neoliberalnog kapitalizma- smatraju stručnjaci. ( Njene devizne rezerve strelovito rastu- od 180 milijardi dolara u 2000 godini skočile su na 941 milijardu dolara u 2006 godini, a već godine 2011 iznose 3200 milijardi dolara).
Kina je danas sve značajniji igrač na svjetskom tržištu i u globalnom gospodarstvu. Njen cilj okončati ekonomsku dominaciju Zapada. Ona namjerava prestići i SAD i EU i Japan ne samo u tehnološkom nego i u znanstvenom napretku. ( Stotine tisuća kineskih studenata studira na inozemnim sveučilištima, a u SAD su kineski studenti najbrojnija strana studentska populacija).
Šanse Kine bile bi još daleko veće ako bi se Kina transformirala i u istinsko demokratsko društvo.
Primjer Brazila
Do prije 2002. godine brazilske su vlasti pod pritiskom SAD primjenjivale neoliberalnu politiku privatizacijom svih državnih poduzeća i banaka, liberalizacijom vanjske trgovine i restriktivnom monetarnom i fiskalnom politikom. Posljedice su bile slične ovim današnjim u RH; nezaposlenost je ostala visoka, vanjski dug je nezaustavljivo rastao, socijalne razlike i siromaštvo dosegnuli su kritičnu razinu, a stopa ekonomskog rasta bila je zanemariva.
Godine 2002. novo vodstvo odbacuje neoliberalnu doktrinu i neoliberalni kapitalizam, a skupa s njime i hegemonističke težnje SAD-a. Dolazi do odlučnog suprotstavljanja globalnoj vladavini financijskog kapitala. Rađa se novi smjer ekonomske politike u kojem je uloga države da planira i raznim poticajnim mjerama stimulira razvitak i ako je potrebno sudjeluje u financiranju razvitka u partnerstvu s privatnim sektorom. Moto je da bez uloge države u promicanju gospodarskog razvoja nema gospodarskog razvoja.
Zaokret je donio promjene. Brazilska ekonomija je osma najveća na svijetu, a prema paritetu kupovne moći sedma najveća. Jedna je od najbrže rastućih ekonomija i novih svjetskih gospodarskih sila. Ove godine očekuju rast od 4%, a brazilski eksperti predviđaju kako će Brazil prije 2015 godine postati peta ekonomija svijeta. Danas, kao glavni cilj Brazila je intenzivno zapošljavanje i iskorjenjivanje siromaštva za što je i dalje potreban brz privredni rast.
Do promjene odbacivanja modela slobodnog tržišta u njegovoj radikalnoj verziji došlo je poslije i u drugim latinsko-američkim zemljama.
Južna Amerika danas ostvaruje ekonomski rast o kojem npr. Europa ,u cjelini gledajući, može samo sanjati. Ministar vanjskih poslova uspješnog Čilea A. Moreno nedavno izjavljuje da “ Latinska Amerika po prvi puta nije dio problema nego jedan od izvora mogućeg rješenja za globalnu krizu“.
U Latinskoj Americi neoliberalni kapitalizam i hegemonističke težnje SAD zdušno su i odlučno odbačene, a autori koji su proučavali njihovu renesansu složni su da će, ako ustraju i uspiju na putu izgradnje socijalno pravednog, ekonomski uspješnog i stvarnog demokratskog društva, potvrditi mogućnost suprotstavljanja globalnoj vladavini financijskog kapitala i pružiti poticaj i ohrabrenje mnogim pokretima diljem svijeta koji se bore za bolji svijet.
Danas je sasvim jasno da i Hrvatskoj treba novi put i nova nada. Da su njene elite koje vladaju izabrale pogrešan i grješnički put. Da slušaju savjete opakih. Zato je za novi put i novu nadu potrebno prije svega da se oni promijene. Međutim oni se ne namjeravaju promijeniti, jer da žele onda bi prije svega slušali riječ Njegovu koja je svjetiljka čovjeku i svjetlo pravom putu ( Psalam 119; 105).
Ima li dakle prema tome nade za Hrvatsku, za nas? Nade ima ako im odlučno kažemo “Ne“!
Osobito ima nade za nas ako izaberemo drukčiji put od njihovog puta, ako maknemo nogu od njihove staze ( Izreke 1; 10-33)
Ima li nade za njih? Na svom grješničkom putu mnogi se od njih nečemu nadaju, međutim na takvom putu mnogi u svojoj nadi umiru, a u mnogima nada umire prva.