Sanja Pilić
Naslonio se na violončelo, a kamenčići su zaškripali ispod oblog tijela. Pavao spusti glavu na hvataljku. Kosa mu se pomiješala sa žicama, kosa još vlažna od sna i puna bijele, sitne soli.
Nikada on nije čuvao taj svoj instrument, puštao je da ga grebu grane dok je kroz šiblje prolazio, tražeći mjesto za vježbanje, puštao je da ga kiša kvasi, dok je bježao od iznenadnih ljetnih provala oblaka, puštao ga je da stari zajedno s njim, ne hajući za njegov lakirani zvuk i vjerujući da će jednog dana iz njegove rezonantne šupljine izaći sve slike koje je vidio, sva vremena i krajolici kojih se dotakao. Violončelo mu je bilo vjeran prijatelj, zauvijek.
Katkad, kada bi svirao pred publikom, činilo mu se da iz te akustične utrobe izlazi vrijeme s krilima, prošlo vrijeme mekano kao jastuk, sastavljeno od sunca, tišine i sjete, i to nikako nije bila samo vještina ruku, prstiju, gudala i marljivosti, postojala je čarolija koja je izlijetala s notom i pretvarala se u sliku – ljudi su s uzdahom gledali i slušali tu glazbu koja ih grli. Kasnije su puno pljeskali, otvorenih usta i bez riječi, s krijesnicama u očima i zarumenjelih obraza.
Kamenčići opet zaškripaše.
Pavao odmakne glavu i spusti violončelo na zemlju. Rastvori svoju malu drvenu stolicu i sjedne.
Pred njim je bilo more.
Sunce je trebalo izroniti iz horizonta i on ga je čekao. Njegovo blijedo lice već je malo potamnjelo, protekao je i treći tjedan kako je tu, u svibnju koji polako prolazi, s morem, s plimom i osekom, ribama, obalom, i vremenom od dvadeset i četiri sata na dan samo za sebe i instrument.
On rastegne noge i raširi ruke.
Cijela ova obala bila je tu samo zbog Pavla, sva ta tišina šutjela je da bi on čuo male, sitne tonove koji griješe i koji su krivi i koje će njegovi prsti uništiti svojom spretnošću i brzinom, i ostat će, ah, ostat će samo jedna savršena melodija.
Obluci su mu vraćali krasne zvonke zvukove čim bi gudalom dotakao strune. To su bili jeka kamenčići u tom Jeka selu, u selu s tri koze, jednim magarcem i četiri ostarjela ribara sa ženama koji se preko ljeta pretvaraju u ljubazne i nasmiješene ugostitelje, s domaćim medom i posteljinom koja miriše na lavandu.
Pavao dohvati violončelo i počne svirati. Bilo je to tako jednostavno, ruke su ga slušale, u stvari, ruke su svirale same. Više nije morao misliti, prsti su mu bili meki, a šake savitljive, sve je postalo lako. On zatvori oči i pusti glazbu neka se prostire kao magla i ljubi se s drvećem, drhturi u zraku, zvekeće u kamenu i šušti u moru… U kosi mu je opet bio vjetar, uvijek mu je kosa letjela dok je svirao, kosa je također svirala, lebdeći u zraku kao nota u crtovlju.
Kada je otvorio oči, ona je bila tu.
Ona je imala trinaest godina i tanko lice s okruglim očima, usne zgrčene u grimasu, ispod njih je rastao krhki vrat i koščata ramena, pa neke male mandarine kao grudi, dječje noge, ruke sitne i crvene na dlanovima.
Saznao je da je gluhonijema dok mu je neko popodne točila vino u čašu i on je rekao hvala, jer bio je ljubazan i dobro odgojen i jer je htio čuti njen glas, a ona je kao i uvijek šutjela, i onda je domaćin rekao:
– A, ona ne govori, i ne čuje, ne hvalite…
Pavao se stresao od nelagode i iznenađenja. Otkad je dolazio svirati na obalu i ona je dolazila u svojim cokulama, klap, klap i onda sjela nedaleko i gledala ga, gledala. I slušala, slušala… bar je tako mislio.
I sada je saznao da je gluhonijema, da joj je u ušima tišina, da u ustima nema riječi, ta djevojčica, njegov pratilac, njegova mala sjena koja zgrbljeno čuči na kamenu, i gleda mu u ruke, samo u ruke, ne lice, ramena ili kosu, samo ruke, cijelo to vrijeme samo ruke koje iz jednog prijateljskog violončela izvlače zvukove.
Kad nije grlio instrument, ona nije obraćala pažnju na Pavla. Iz njegovih prstiju izlazio je glas i ona se čudila tome, tome što nikada nije čula, jer to, to isto je drugima izlazilo kroz usta, a njemu, Bože, njemu je to izlazilo diranjem žica, to je izlazilo iz te sprave i on je bio sretan i imao je zatvorene oči, tamo na obali.
Nešto je tajanstveno bilo u njegovim prstima, i zato, kad nije svirao, on je nije zanimao. Igrala bi se nijemih igara, gradila gradove od kamena i satima sjedila na dovratku, puštajući da je preskaču svi koji su ulazili ili izlazili iz konobe. Nitko nije dirao tu skutrenu šutljivicu sa zamršenom kosom, s grčom oko usana, s grčom koji ne govori, već se skamenio i ona ga nosi na licu kao što neki nose madeže, ili tamno crvenilo, od rođenja.
Postajalo je sve toplije. Iz velikog grada počele su često stizati razglednice i šarena pisma za Pavla. Zvali su ga da se vrati, već su ga očekivali nestrpljivo, ti vjerni prijatelji i neke šutljive žene. Nije mu se išlo, tu ih je puno više volio, dok su bili nalik na san, dok ga nisu dodirivali i nisu postavljali pitanja, i nisu razmišljali o odgovorima. U svojim G, D i E tonovima on im je i tako sve ispričao. Razmišljao je o selu, o selu u izumiranju, s osam starih ljudi i nijemom djevojčicom. Često je mislio na nju. U njoj je bilo nešto od sonata i suita koje je svirao. Gledao je violončelo naslonjeno na bijeli zid i mislio na nju, ne htijući.
Na kraju, trebalo je ipak otputovati.
Pavao je spremio svoje violončelo u kovčeg, a crno odijelo od baršuna uredno složio za budućnost. Osvrtao se po sobi tražeći nešto za uspomenu. Baka u crnini mu je poklonila dva stručka lavande i on ih je spremio kraj odijela. Dobio je još i maslinovo ulje, dva medenjaka i bocu likera. Baka mu je u to zlatno popodne otpjevala neku staru pjesmu za rastanak, suknjom otrla suzne oči i dodirnula mu kosu. Sa starim je ispio čašu vina i šutio. I već je bilo vrijeme da se požuri.
Okrenuo se da se pozdravi i s njom, ali nje nije bilo. Nije sjedila na dovratku kao malo prije, nije pisala rukama po zemlji kao malo prije, nije padala svjetlost po njezinoj nepočešljanoj kosi kao malo prije. A bilo mu je tako važno pozdravi je. On je potraži. Pilo mu se vino, odjednom mu se pilo vino, a nije bilo vremena više, vrijeme je bježalo.
Djevojčicu je našao kraj smokve. Stajala je pognute glave, sakrivena iza kose, u obaveznim klap, klap cokulama. Pavao joj pruži ruku. Primio je njezine crvene prste i povukao je. Jako mu je bilo važno da ga isprati, da čuje njezin nespretni hod pokraj sebe, gleda je i sluša nečujnu Brajevu glazbu njezinih vlažnih dlanova.
Držali su se tako za ruke sve do stanice u makiji, gdje su se vlakovi povremeno zaustavljali. On je mislio na svoje trideset i dvije godine i mislio na nju, dok su hodali tako kroz šiblje, dok su joj koljena dirala oštre trave, on je mislio na nju i volio je, tu gluhonijemu djevojčicu, volio ju je gotovo kao violončelo na leđima, na tom putu kroz krš.
– Mora da je i ona sastavljena od nekih žica i od neke praznine, i u njoj postoji neki zvuk – razmišljao je. I te žice treba znati ugoditi, i po njima treba znati svirati. I ako pogodiš, i ako si strpljiv, ona više nije nijema i ona čuje.
U kosi mu je opet bio vjetar. Djevojčica je hodala oborene glave.
– Kako bih je trebao dirnuti, da me čuje? – pitao se i stidio odjednom, a vlak je dolazio pišteći kroz pejzaž. Bilo je prekasno. Pavao ispusti njezinu malu ruku i popne se na stepenicu. Vidio je samo kosu, lice je ostalo sakriveno. On uđe u kupe i položi violončelo na pod.
Vlak je kretao i polako napuštao selo Jeka i starce, magarce, koze i malu prikazu u šiblju. Pavao nasloni glavu na prozor. Mislio je na koncerte koji ga čekaju i na odijelo od crnog baršuna koje će mirisati na lavandu dok bude svirao u velikom gradu.