SANJINE PRIČE
piše: Sanja Pilić
Mrzim zimu.
Termofore. Gripu. Crveni nos. Pahulje koje tiho padaju. Debele gaće. Kratke dane. Šalove, kape i rukavice. Cijepanje drva. Račune za struju i plin. Priče o tome kako je zima zdrava. Lopate za snijeg. Skijaške jakne u kojima sličim na tuljana. Lokve rastopljenog snijega. Tramvaje koji ne dolaze na vrijeme. Poledicu. Grudanje. Napade depresije. Prenatrpane kafiće i kuhano vino. Polarnu noć. Celzijuse koji su se spustili oko nule. Vožnju kroz Gorski Kotar. Maglu. Sol na cesti. Hladnoću. Snježne lavine koje se kotrljaju s krovova. Smrznutu salatu na placu. Dolčevitku. Sebe u zimi. Zimu u meni.
Ah, treba preživjeti to dosadno, surovo, nemaštovito razdoblje. Nisam se rodila kao sob, Eskim ili polarna lisica, čak ni kao Šveđanka. Zapravo sam dosadna Dalmatinka koja smatra da je svaka temperatura niža od 15 stupnjeva gore spomenutog Celzijusa Božja kazna. Nekoć sam bila Eva i živjela u Raju, ali ubravši jabuku izbačena sam na cestu i to zaleđenu. Ukinuto mi je centralno grijanje višeg reda i morala sam se naviknuti na četiri godišnja doba i na mijenu koja vječna jest. Proljeće, ljeto i jesen prihvatila sam kao izraz kreativnosti svevišnje inteligencije, a zimu kao običnu pakost. Moja umjetnička duša i tijelo sklono užicima utegnuto u sezonsku kolekciju čizama, kaputa, hlača jednostavno pati. Osjeća se zarobljeno, tužno i jezivo. Tu ni Max Mara ne pomaže.
Osim određene estetske dimenzije (drveće s injem, zaleđeni prozori s čipkom mraza, jelen na bijelom proplanku, otisci ptičjih nogu u snijegu, rastvoreni raster kišobrana u sivom, kišnom jutru) u zimi kao godišnjem dobu ništa me ne privlači. Baš ništa. Da mogu, ukinula bih zimu i stavila je u Muzej.
Da mogu. Ali ne mogu. Zato se protiv nje borim svim raspoloživim sredstvima.
Svake godine već ujesen u obližnjoj prodavaonici električne opreme pokupujem dodatne svjetiljke, porculanska grla za žarulje i žarulje od dvjesto watta koje rasporedim po čitavom stanu tako da bude osvijetljen poput Avenue Malla, a zbirku CD ova upotpunim s novim latino ritmovima, talijanskim napjevima i afričkim zvukovima koji se razliježu prostorom od jutra do večeri. Zamišljam sebe kako šećem uz more, sjedim ispod suncobrana, znojim se na kamenu, promatram guštere i mažem se s kremom sa zaštitnim faktorom dvadeset. Umjesto u papučama od umjetnog krzna, trenirci i šlafroku, po sobama skakućem u natikačama za plažu i haljinici na bretelice, a grijanje stavim na najjače ignorirajući svaku pomisao o štednji energije. Sve revije koje reklamiraju skijanje i Alpe pobacam u smeće zajedno s filozofsko egzistencijalističkom literaturom o smislu života. Dovoljno sam očajna što ću se uskoro za običnu kupnju novina na kiosku morati odjenuti kao da krećem u osvajanje Sjevernog pola: čizme, džemper, kaput, pa pojednostavljujem sve što se pojednostaviti da.
Sva sreća je da su mi djeca odrasla. Sjećam se kad sam im navlačila skafandere i na sanjkama vozila u vrtić. Pravila snjegoviće pokušavajući biti dobra majka. Tvrdila kako i zima ima svoje prednosti. Pretvarala se da mi je skijanje zanimljivo, a doček Nove Godine u vikendici zametenoj snijegom ludo zabavan. Ma, tko kaže? U zimskim uvjetima čak je i odlazak na zahod kompliciran jer dok skineš sve što treba skinuti i navučeš sve što treba navući već se smračilo, juha se ohladila, a najsmješniji vic je ispričan. Ne treba ni spominjati stres koji nastaje zbog porazne činjenice da u kaminu stalno treba održavati vatru. Čini ti se da si na radničkim akcijama ili treningu za preživljavanje. Stalno brineš o temperaturi, prehrani i ugođaju. Mokra drva dovode te do živčanog sloma. A cokule na nogama i vunene čarape ubijaju svaku ženstvenost. I sve te nekako žulja.
Svojedobno sam u Montrealu provela neko vrijeme. Zimi. Bože, tamo ljudi mjesecima čiste snijeg oko kuće. Zapravo poslije posla jedino to i rade. Mlate lopatama, slažu snijeg na hrpe, promatraju ralice u ophodnji. Pripremaju se za Božić i Novu Godinu tako što ukrašavaju cijele kvartove redovima lampica koje neprekidno svijetle. Svaka kuća posebno je okićena. Po noći ti se čini da se nalaziš u Disneylandu. Horde Bambija, patuljaka, snjegovića, Djeda Mrazova napadaju te sa svih strana. Moja prijateljica zamislila me sretno udati za izvjesnog Marca i privoljeti me na ostanak u toj ledenoj zemlji. Pobjegla sam glavom bez obzira. Jer za ljubav je potrebno troje, savršen on, savršena ja i blaga mediteranska klima…
Zašto ne volim zimu?
Zima je škrta. Asketska. Protestantski ozbiljna. Štedljiva. Racionalna. Nedemokratična. Sumorna. Ne možeš sjediti na klupi u parku i slušati ptice. ( Prave ptice su pobjegle na jug. S tim ptičjim mozgom! ) Ako nemaš novaca, hladno ti je. Zima uvećava glad, siromaštvo pa i usamljenost. Strah. Po ljeti možeš i pod mostom spavati, ali ne imati dom zimi je koma. Uostalom to je godišnje doba u kojem sam najružnija. Posivim u licu, kosa mi počne ispadati, smežuram se, izgubim kondiciju i manje flertujem. Ne znam zašto bih je trebala voljeti. Sva je sreća da posljednjih godina i zime više nisu hladne kao nekoć, a i snijega je sve manje. Teče voda na moj mlin…
Ove godine sam čvrsto odlučila doskočiti joj zauvijek. Dakle, osim što mi je u stanu neprimjereno toplo i što svako malo dobivam sunčanicu od žarulja koje mi svijetle iznad glave, dodatno ću još preduhitriti svaku nevolju kojom to tugaljivo razdoblje može naškoditi mojoj osjetljivoj i nježnoj duši. Upisala sam se na tečaj plesa u neposrednoj blizini, dogovorila razne proslave rođendana u zagrijanim prostorijama, uplatila ljetovanje u trajanju od dva tjedna na Baliju, raspitala se za wellness centre i solarije u kojima namjeravam provoditi slobodno vrijeme…
Cin – don!
Cin – don!
Tko je sad to?
– Tko je? – pitam. Isključujem sijalice, smanjujem termostat, prebacujem kućni haljetak preko znojnog tijela. Otvaram prozore. Ne želim da susjedi misle kako sam luda, rasipna, neodgovorna, ekološki neosjetljiva osoba.
– Ja sam – čujem muški glas. – Arnold.
Jingle bell, jingle bell zazvoni pjesmica u mom pamćenju. Slabo mi je.
Širom otvaram vrata.
– Došao sam – Arnold mi se baca u zagrljaj. – Došao sam. Rekao sam ti da ću te iznenaditi.
Arnolda sam upoznala u Nizozemskoj, u prosincu prošle godine. Jedva sam pristala na službeno putovanje u zemlju čije proljeće zapravo ima sve elemente zime, a zima sve elemente ledenog doba u kojem su izumrli dinosaursi. Trebala sam održati predavanje o stanju kazališne scene u Hrvatskoj. Otputovala sam s jednim kovčegom, a vratila se s dva prepuna zimske garderobe i jakni s perjem. Strah od hladnoće bio je tako velik da sam kupovala ne razmišljajući o posljedicama. Stalno mi je bilo hladno, čak i u Arnoldovom toplom stanu i muškom zagrljaju.
– Skoro sam zalutao – govori on i ulazi, unosi torbu, smije se.
Gledam ga razočarano. Možda je krivo protumačio moje e-mailove? Jesam li mu pružila kakvu nadu? Jesam li mu nešto obećala? Muškarac koji živi u Nizozemskoj i dolazi mi nepozvan na vrata nije moj tip muškarca, to znaju svi koji me poznaju. Osim Arnolda, izgleda…
– Kako je toplo kod tebe – kaže on i otvara još jedan prozor. – Došao sam provesti zimu s tobom. Ili barem Božić.
Ježim se od užasa i guram japanke pod trosjed. Gubim tlo pod nogama. Zar će svi moji planovi o pretvaranju zime u ljeto propasti? Normalni ljudi idu na skijanje ili psihijatru u tom neveselom periodu. Htjela sam izbjeći jedno i drugo, a sad mi se useljava Jeti u stan i ja ne znam reći ne. Ipak je tip potegnuo iz Nizozemske! Moram biti pristojna. Barem do Nove Godine. A onda ću pokazati svoje pravo lice.
Zima je odvratna.
Ne smijem ni izbaciti čovjeka na cestu, neljudski je. Ljeti se to ne bi smatralo tako nehumanim činom.
– Što imaš za jesti? – pita me Arnold gurajući mi bijelog plišanog medvjedića kojeg je kupio u djutiću pod nos. Medvjedića, ne devu koja trči po savani na plus četrdeset.
– Sladoled – odgovaram zlobno.
– Dobro – odgovara on. Nizozemci nisu zahtjevni.
Ljutita sam.
– Pogledaj, snijeg je počeo padati – kaže Arnold vedro i zatvara prozore. – Zar to nije divan prizor?
Šutim kao zalivena.
– Nešto sam krivo rekao? – pita Arnold i grli me.
– Ne – odgovaram u stilu ledene kraljice. Sjetim se doktora Živaga, Lare i bjeline ruske stepe. Svaka ljubavna priča mora loše završiti u takvim klimatskim uvjetima…
Osjećajući grč u želucu počinjem razmišljati o bunceku s kiselim zeljem. Zar se od zime ne može pobjeći? Zar sam zbilja osuđena na struganje automobilskih stakala u rana mrazna jutra, odijevanje u sedamdeset i sedam slojeva odjeće, manjak seratonina u organizmu i vezu s muškarcem koji dobro podnosi hladnoću? Fatalistička paranoja oduzima mi dah! Nije vrag da ne mogu ovladati sudbinom!? Prestrašno! Uzimam vitaminsku pilulu, odlazim u kupaonicu utješiti svoje unutrašnje dijete i postaviti se u neki smirujući joga položaj.
Arnold je u međuvremenu navukao papuče bivšeg muža, zasjeo ispred televizora i gleda skijanje.
I što reći? Zima je dosadna. Zlobna. Davež od godišnjeg doba. I ne postoji nikakva pozitivna sugestivna rečenica, koja bi mogla promijeniti tu činjenicu, pa čak ni u magazinu za sretniji život…