Fala kaj se tu zestali pred pločom moujom
Susret hrvatskih pjesnika na grobu Ljubice Cantilly. Divna je ljubavna priča vezana uz ovo ime. Nesretno se u Ljubicu zaljubio hrvatski pjesnik i ilirac Stanko Vraz. Pisao joj pjesme, ruže poklanjao. Ljubica pak, na nagovor svojih, udala se za drugoga. U spomen ovoj velikoj ljubavi svake se godine okupljaju hrvatski pjesnici oko ovog humka. Čine to već dvadeset ljeta, a kako je došlo do toga prisjeća se naš Joža Prudeus:
Sjećam se bila je zimska večer krajem siječnja ili početkom veljače. Mogao bih provjeriti no radije s dragošću slijedim prisjećanja. Književnik, tih godina čini mi se i predsjednik Društva hrvatskih književnika, Nedjeljko Fabrio u Samoborskom muzeju okružen nazočnošću lijepog broja sugrađana imao je posjeta vrijednu književnu večer.
Po završetku nas petorica „začinjavaca“ Večeri hrvatske ljubavne poezije u Ljubičinom gradu krenusmo put Stare vure ne bi li produžili ugodno druženje. Bijahu uz spomenutog književnog uglednika, domaćini književnog susreta Ivica Sudnik, Miro Milonjić, prof. Mirko Todorić iz Rijeke (voditelj programa u Livadićevoj kuriji) i ja.
Sjećam se kako je presudno za ovo što bilježimo sada već dvadesetu godinu bila tek sasvim slučajna odluka da se ne ide Perkovčevom već prečicom preko stuba uz župnu crkvu. Ne sjećam se, je li Miro ili sam ja predložio, svejedno, ali predloženo je hoteći što prije zakloniti se od studeni Pri staroj vuri. Kod Čuke. No dogodilo se da prečacem nije uvijek i najbrže. Dobrih četvrt sata zadržasmo se ispod jablanova u cintoru župne crkve uz oronulu kamenu ogradu, preko koje se u ono vrijeme u mraku skrivao zapušten voćnjak.
Sjećam se prolazeći pored Ljubičina humka čiji sramotni izgled donekle skrivala zimska mrklina, zastadoh pitajući Nedjeljka i Mirka znaju li što je to, odnosno što je tu. Zalud su gonetali jer bijaše nešto nalik grobnom mjestu kamo nitko nije godinama dohodio, obraslom visokim korovom, i s podivljalim ružinim grmom u sredini. Crna kamena okomica s napisom koji godinama nije nitko čitao, a mi ne mogasmo od mraka, trnja i korova.
– Grob Ljubice Cantily !- rekoh potiho s nelagodom zacrvenjevši se.
–Stankove Ljubice?- zatečeno će Nedjeljko.
-Stankovoj Đulabiji?- pridoda Mirko, a samoborsku trojku zaplimi neugodnost istinski neuglednom činjenicom.
Sjećam se da je te večeri ovo bila glavna i jedina tema za stolom. Nismo mogli odgovoriti gostima odgovoriti zašto je to tako, ali da je tako dugo, tko bi ga znao od kada.
Tada u ime Samoboraca posramljeni čusmo kako tamo u Veroni izmisliše i kuću izmišljenoj Juliji i balkon uresiše cvijećem pod kojim je zaljubljeni izmišljeni Romeo zdvajao. A mi imamo istinu: i Ljubicu i Stanka, i stvarno mjesto gdje su zajedno ona pod ružom , a Stanko u ljubavnom četverostihu na ploči.
Obećali smo da ćemo koliko je u našoj moći učiniti da čim ograne ožujak ovo mjesto uredimo i samoborsku, hrvatsku sudbu dvoje nesuđenih otrgnemo zaboravu. Sa svoje strane Nedjeljko je velikodušno obećao ako Samoborci ovo mjesto srede i urede- da će se zauzeti da ovamo stignu hrvatski pjesnici i ovdje, na pravom mjestu za to- kazuju ljubavne stihove.
Sjećam se da nije trebalo odviše. Ta gospon Ivica je godinama sam ružu obrezivao. Učinio je i sada ponovno, počupali smo lopuh i koprive, navezli tačke samoborskog pjeska u okvir humka. I sasvim druga priča.
Sjećam se da je Ivica Sudnik jednog dana i kameni križić donio kojeg je godinama brižno čuvao, sve od onog dana kada netko tko iz kakvih pobuda , plemenitih ne, jednim udarcem raspelo srušio na zemlju. Nikada nisam pitao tko je to i kada učinio jer ružne priče nerado slušam i pokušavam što prije zaboraviti.
Sjećam se i prve pjesničkog susreta u lipnju te godine. Tridesetak (!) uglednih imena, hrvatskih poetesa i pjesnika. I mnoštvo Samoboraca svake dobi i svaki od njih s jednom ružom u ruci oko uređenog Ljubičinog humka.
Sjećam se djelatnika ondašnjeg narodnog sveučilišta s kolikim su zanosom ovaj prvi susret dostojno upriličili. I svaki idući. Svake godine tridesetak i više hrvatskih pjesnika na jednom mjestu. U Samoboru, u lipnju. Koji se grad u nas može time podičiti. I tako punih dvadeset godina.
Sjećam se kako su se ozarila lice nazočnima kada se dr Ivo Frangeš otkrio ploču Prolaz hrvatskih pjesnika rekavši:
–Budi ponosan Samobore, budite ponosni Samoborci prvi i jedini u nas imate tako lijepo ime šetnici na takvo značajnom mjestu!
Sjećam se koliko su godina svečanost pjesničke riječi uljepšali samoborski glazbenici TD Ferde Livadića, Samoborke, učenici Glazbene škole. Pamtimo i nastup Mješovitog pjevačkoga zbora iz Rijeke, Arsena dedića uz gitaru…
Sjećam se i blagopokojnog župnika samoborskog mons. Ivana Horvata koji je bio nazočan svake večeri oslonjen na stube ispred crkve, ili kasnijih godina poradi godina u stolcu pozorno pratio svaki pjesnički stih iskreno plješćući čuvenom.
Bio je to uistinu zaljubljenik u kulturna događanja, pogotovo od kada su mu nova vremena u neovisnoj Hrvatskoj priuštila da se nešto vrijedno, kulturno događa oko njegove crkve i u crkvi. Bio je spreman u slučaju nevremena ponuditi nastup u crkvi …procijenivši kako u kazivanim pjesmama nema ništa drugo do li nastavak Pavlovog hvalospjeva ljubavi. Koliko se samo puta oduševljen ponudio pogostiti nazočne.
Na kraju sjećam se i onih koji jednih godina ovdje pročitaše zadnji svoj stih otišavši prije nas među zvijezde iznad jablanova: Zvonimira Goloba, Nikole Milićevića, Dragutina Tadijanovića…
Od utemeljitelja ovih vrijednih Večeri zauvijek su se oprostili također časno ime Ivica Sudnik, kao i prerano preminuo Riječanin, zaljubljenik u Samobor, utemeljitelj Škole za darovite učenike u Novalji i Novigradu prof. Mirko Todorić.
Eto po prilici bi tako. Dosanjasmo dvadesetu obljetnicu, a bilo mi dopušteno zasanjati za desetak, dvadesetak godina ljubavnu hrvatsku ljubavnu antologiju uklesanom u kamenu ogradu cintoru, u bršljan odjevene ploče sa stihovima, pa najveći, najljepši samoborski ružičnjak od kojeg će zamirisati Langova i Perkovčeva, staza u Prolazu hrvatskih pjesnika, klupe uz stazu, učenici (ne samo iz Samobora) tu na satu hrvatske ljubavne lirike.
Siguran sam da će ova priredba trajati.
Joža Prudeus