piše: Joso Špionjak
„Luka, zašto šutiš cijelo vrijeme?“– upitat će ga poslovođa.
Odgovor je uslijedio laganim tonom.
Ne, nije to bilo zbog teškoće sa jezikom.
Decenije boravka i rada na njemačkim gradilištima omogućile se i ovom čovjeku, koji je bio gotovo bez ikakve školske izobrazbe, da se na tom tuđem jeziku može sporazumijevati.
Njegov odgovor je bilo u stvari protupitanje:
„Kako bi se ti osjećao kada bi izgubio svoju mjesečnu plaću?“
„Bilo bi mi teško.“-pomalo zbunjeno odgovori poslovođa.
„Eto, vidiš, prijatelju moj, a ja sam izgubio sve ono za što sam čitav svoj život radio.“
Bio je tek početak proljeća. Priroda se svakim svojim dijelićem radovala novom životu.
Samo on, strani radnik, osjećao se viškom u svoj toj raskošnoj ljepoti.
Odlučio je te godine za katolički blagdan Uskrsa ostati u Njemačkoj.
U životu je samo dva puta bio odsutan od kuće u to vrijeme. Kao vojnik,tamo 50-ih godina i eto, ove sudbonosne, 1992.
Zdravstveno stanje nije više bilo takvo da bi se bez velikoga rizika moglo krenuti na put.
Još uvijek su u odskočnom zglobu lijeve noge bili medicinski vijci i metalna pločica. Taj zglob su mu spasili njemački kirurzi nakon prometne nesreće. Doznao je da će dobiti takozvani ‘Schmerzensgeld’ (novac za pretrpljene bolove). Sudska pravda je po običaju spora.
“Morate imati strpljenja“- ubjeđivao ga je odvjetnik.
Ni šećer u krvi nije mirovao. Morao je strogo paziti na ishranu.
Palac u desne noge mu je također zadavao poteškoće. Teška radnička cipela sa čeličnom kapom mu je deformirala nokat koji je nezgodno urastao u meso palca. Svaki dodir mu je zadavao bol. Unatoč svemu, liječnička komisija mu je dala samo 40 procenata nesposobnosti. Morao je i dalje raditi.
Život ovoga čovjeka nikada nije mazio. Zadavao mu je razne udarce. Ali on se nije predavao. Nitko živ ne bi mogao objasniti odakle ovom običnom radniku tolika količina energije.
Danas nije osjećao nikakve bolove. Cijelo tijelo mu je nekako odrvenilo. Doskora je mogao crpiti snagu iz svoje predodžbe o zasluženom odlasku u mirovinu. A onda je sve to nestalo.
Iskrsnula je besmislena praznina. Bez zvuka i mirisa. I pritišće. Kao neka boljka u koju ne možeš uperiti prstom i reći: Eto, tu je. Čovjek se tada osjeća napušten, bespomoćan, zbunjen, slomljen… bez cilja. Gore nego osuđenik na smrt.
Bilo je i prije vraćanja u prošlost. Ali samo nakratko. Ovaj put je to izgledalo drugačije. Da, činilo se kao da odlazi zauvijek u neko jučer, u neki nedefinirani prostor, mjesto gdje će naći sklonište, lijepi doživljaj, neko dobro vrijeme koje bi ga spasilo od strašne zbilje.
Nažalost, intervali sretnog vremena u prošlosti, ličili su na pustinjsku kišu. Bili su kratki i nepostojani.
Sva ona energija koja je pogonila to tijelo, uvukla se u nepristupačne i skrivene prostore, tamo gdje leži debela knjiga života sa svojim teškim stranicama na kojima je nemilosrdno notirano sve bez ikakvog uljepšavanja.
Polagano se otvarala ta knjiga kao vrata bogate riznice koja su zaključana sa sedam brava. Poput vunenog klupka koje se nezaustavljivo počelo odmotavati, redale su se slike jedna za drugom.
Na momente mu se činilo kako je sve to samo jedan ružni san iz koga mora da se probudi.
Prisjećao se lica onih ljudi, koji su prodavali satove, odijela ili kojekakve alate i koji su navraćali u barake ili mjesta gdje su se okupljali radnici iz domovine. Pomno su ćulili uši i slušali o čemu se razgovaralo. Imali su neki neprirodan pogled i lažan osmijeh.
Luka se nikada nije miješao u neke političke razgovore.
Znao je samo da su se Nijemci odnosili drugačije jedni prema drugima, za razliku od njih stranaca. Najbolje je to pokazao slučaj jednog domaćeg radnika koji je točio gorivo u firmi u svoj privatni automobil.
Netko je to dojavio šefu. Ovaj je na to lakonski rekao: „Ipak će tim autom kroz Njemačkoj voziti.“
Njegov radni kolega Mato je otišao na odmor u Vukovar gdje je imao kuću. Nazvao je kratko u firmu i rekao da se skriva u podrumu.
Srbi su uništili i zauzeli grad. Mato je zauvijek nestao …
Ta užasna zbivanja su sada zahvatila i Bosnu.
Stajao je Luka kao skamenjen, zavijen u šutnju, dok su ostali radnici, mahom Dalmatinci, žestoko diskutirali o ratu.
Tražio je odgovor na pitanja koji nitko nije mogao dati. Zašto? Kako je moguće takvo zlo? Sav narod protjeran? Gdje su moji najmiliji? Bože, kako to možeš dozvoliti?
U onom ratu, koji je on doživio kao dječak, narod je tek na kraju napustio Posavinu pred naletom partizana. Ali tada kuće nitko nije palio. Međutim, ovaj rat je brisao sve.
Kada je bio jugoslavenski vojnik, vojska nije imala dovoljno opreme. Dešavalo se da su nošene bluze ili hlače neke druge vojske. Tako je jednom prilikom neki musliman dobio njemačku bluzu i u njoj pronašao medaljicu Majke Božje.
„Evo ti, Luka“– rekao je, „ znam da si ti katolik i ja je nisam htio baciti.“
To je zamijetio jedan doušnik i prijavio komandiru.
Na raport su bila pozvana sva trojica. Međutim, umjesto kazne za ovu dvojicu prijestupnika, ukor je dobio ovaj špijun.
„Budi ti vojnik kao Luka!“- rekao je komandir ovom informatoru oštrim glasom.
I zaista, Luka je bio neobično disciplinar vojnik.
Čak ni svoju oskudnu vojničku plaću nije trošio. Znao je da njegova majka koja je ostala udovica kada je on imao samo tri godine, neće moći poslati novac koji će mu biti potreban za civilno odijelo nakon odsluženja vojnog roka.
Neprestano su mu dolazile slike iz vremena prije njegovog odlaska u Njemačku. Sa pravoslavcem Perom se slagao kao sa bratom. Složno su radili rame uz rame. Kako su ponosni bili kada su sa jednom bakom iz Slavonije pogodili košenje soje. Velika njiva. Pomlatili su to još po mjesečini. Kada su ujutro došli gazdarici, ova nije mogla da vjeruje. Prvo je morala da vidi urađeni posao i potom ih je isplatila.
Donosio je život sa sobom raznoraznih stvari.
Kada se pročulo za mogućnost odlaska u Njemačku, došao je jedan čovjek iz Oštre Luke, susjednog sela, uzeo novac od njega i obećao mu vizu i posao. Bio je to prevarant na čiji trik su i drugi nasjeli. Teška su to vremena bila.
Obratio se za pomoć jednom susjedu koji je uspio nešto ranije da se zaposli i baš je bio stigao kući. No, taj ga nije htio pomoći.
Poznavao je krojača iz Brvnika, jednog pravoslanog sela. Bili su u dobrim odnosima već duži niz godina. Da upita tamo?
Čovjek, inače invalid, bješe jako spretan u svom poslu i zbog toga je redovito uspijevao doći do novca.
Koliko puta se htio vratiti kući toga dana. Čak i kada je stajao na pragu pred vratima, borio se sam sa sobom. Ući ili ne?
Mnogo puta je pomagao tom čovjeku. Bojao se da njegova molba ne ispadne kao neki zahtjev ili pozivanje na zahvalnost.
Radosno ga je krojač primio. Ne samo da mu je pozajmio novac za putovanje, on mu je za poklon sašio i jedan, itekako potreban kaput.
Ne, on nije mogao naći razlike među ljudima zbog njihove vjere ili nacije. Znao je samo da ima ljudi dobroga i lošega karaktera.
Kako je zahvaljivao Bogu u to vrijeme!
Stigao je na zapad sa snovima maloga čovjeka.
Mučio se, radio, štedio, sanjario o boljem životu, a vrijeme je neumoljivo teklo.
Pred očima mu se pojavila slika njegove mlade, uplakane žene koja mu je neumorno mahala, dovikujući:
„Piši, čim stigneš!“
Sjećao se svojih putovanja u domovinu …
Ponovno je vidio tek sagrađenu kuću u Grebnicama, sav svijet iz susjedstva koji se skupio na gozbu …radosno lice svoje žene.
Smjenjivali su se događaji munjevitom brzinom. Kao da su se odigrali u kratkom vremenskom periodu.
Kroz glavu mu prođe slika tuzlanske bolnice, ozbiljno doktorovo lice, krhko tijelo njegove žene …sprovod.
Nije kukao na svoj život. Znao se radovati i tugovati.
Ulagao je i gradio u rodnoj Posavini želeći da mu djeca imaju lakši život.
Jedan susjed, poznat po velikoj štedljivosti i koga su u šali zvali ‘Računica’, došao mu je i rekao:
„Luka, nemoj toliko davati djeci, čuvaj pare za starost.“
A on mu je odgovorio:
„Ako budem živ i zdrav, imat ću svoju penziju. Ne dam da mi djeca oskudijevaju u bilo čemu.“
Njegov životni moto je bio: Bože, podaj svima, a nemoj ni mene zaboraviti.
Koliko li je puta sanjao njive i svoj voćnjak? Pogotovo pred polazak u domovinu.
Nikada nije zaboravio opasku svoga susjeda Pere kada su slavili rođenje unuka koji je dobio njegovo ime.
„Luka, ti nikada nećeš umrijeti. Tvoj unuk nosi tvoje ime.“
I, onda, slika nekadašnjega vlaka kojim je prvi put stigao u Njemačku.
On, siromah, u pozajmljenim cipelama. Tutnjava lokomotive, smijeh, suze, povici, mahanje …
Tada je tijelo putovalo, a duša je oklijevala.
„Kuće se mogu napraviti“-mislio je „ali život nitko neće povratiti.“
„Život bez pravih ljudi i nije nikakav život“-odzvanjalo je negdje u dubini njegove duše.
Ovoga časa, duša je bila spremna, a njegovo tijelo stajaše kao skamenjeno.
U zraku je lebdjelo pitanje:
Zašto je čovjek čovjeku neprijatelj?