piše: Božica Jelušić
ŠODERICA, podravsko more, jedno je od takvih mjesta, gdje se vraćamo ponovo, u svim godišnjim dobima.
Voda je mirna, veoma čista, u plićaku se kroz nju prozire kamenje, krupno kao dječja šaka, neobično lijepih boja i svjetlucavih odraza.
Vidi se i korijenje lopoča, potonuli ostatci grana, kore, rese, kroz koje promiču jata ribica, poput traka srebrnastog lamea.
Okolo je veliko, dostojanstveno drveće: bjelopute platane, stare i drage breze, bijeli bor i čempres, pokoji jasen, te nasadi u vrtovima izletničkih kuća, nekad jednostavnih, nalik kolibama i brvnarama, danas redom čvrstih zidanica s terasama i antenama, punom urbanom opremom.
Ovdje žive labudovi, liske,čaplje i zborovi domaćih ptica, te obvezatni vrapci i vrane u brbljavim, brojnim klanovima, neprikosnoveni jezerski gospodari.
U tri sezone sve je puno, od biciklista, izletnika, vlasnika vikendica, sportaša i djece, dok se zimi, pod krilom vjetra, sve smrzne, skupi i potamni, kao isprana hodočasnička kabanica, puna rupa i zakrpa.
Mirisi jela iz kotla i sa žara, prijateljsko dozivanje, lavež pasa, ciktanje djece, škripanje ljuljački, sve to uokviruje taj mali pokrajinski Vrt spokoja i čini Šodericu nezaobilaznom, čim malo iskočimo iz kućne i beamterske rutine, pomislivši na prirodu.
I ako naše strpljenje potraje cijeli dan, čeka nas veličanstveni, dramatični zalazak sunca, s grimiznim zastorima i prevjesima modre i ljubičaste svile na drugoj strani jezera, gdje se nazire šiljasti toranj seoske kapelice iza šljunčane piramide.
Vrijeme je Angelusa, idemo kući, a rosa po nama sipi, kao iznenadni nebeski blagoslov