piše: Božica Jelušić
Razgovor s kolegicom, nastavnicom hrvatskog jezika i knjižničarkom: – ” Književnost za djecu i mladež danas ne ispunjava svoju zadaću.
Djeca ne bogate i ne proširuju rječnik, ne dobivaju uzore u likovima, ne rasplamsavaju maštu, ne sanjaju uz knjigu o velikim avanturama, dalekim krajevima, podvizima, bratstvu ljudi, boljitku.
Bajkovitost je iščezla, vrline se negdje poteple. Svijet koji im se pruža ide “na prvu loptu” prepoznavanja: ulica, škola, svakodnevni život. Dijalozi su šturi, opisa gotovo nema, profilacija likova i karaktera nikakva.
Najveće uspješnice u toj kategoriji su “prepisivanje” života s asfalta, tehnologija, sitne zavrzlame, pubertetsko nadmudrivanje, američka plošna karakterizacija, inzistiranje na dinamici i kraj.
Dijete se zaplete kad mora PREPRIČATI takvo štivo, ili se nečega upečatljivog sjetiti. Pretanak sadržaj probavljen je u trenu i ne zadovoljava pravu čitateljsku glad”.
Dakle, nema Pere Kvržice, Siniše i Nere, nema Branke, ni agronoma Lešića, ni tajanstvenog Mora, dragih duhova biblioteke …
Nema planine, močvare, panonskih ritova, nema divljine, i nikoga, baš nikoga, kome bi strastveni čitatelj želio sličiti.
I što je, napokon, s idejom da KNJIŽEVNOST STVARA PARALELNU REALNOST I ŠIRI GRANICE?
Što je s osjećajem da stvarati znači hraniti, braniti i zbrinjavati ljude koji nam vjeruju- naše čitatelje?
ps. Preporučite mi neku knjigu za djecu koja ispunjava rečene kriterije, rado bih da kolegica i ja nismo u pravu!