Pripremio: Emil Cipar
U ranim fazama države porezi su blagi u svojem pojavljivanju, ali ipak donose ogromne prihode…kako vrijeme prolazi, a kraljevi nasljeđuju jedni druge, oni gube svoje plemenske navike u korist civiliziranijih. Njihove potrebe i hitnosti rastu…uslijed raskoši u kojoj su bili doneseni. Stoga oni nameću svježe poreze na svoje predmete… oštro povisuju stopu starih poreza radi povećanja svojih doprinosa…Ali učinci na poslovanje zbog tog porasta u oporezivanju čine ih osjetnima. Ljudi se ubrzo obeshrabre u poslu usporedivši svoju zaradu s bremenom njihovih poreza…kao posljedica toga proizvodnja opada, a s njom i doprinosi oporezivanja. (Ibn Khaldun – 27.05.1332. Tunis – 17. 03.1406. Kairo)
Dakle gdje je lova?
No da vas ne mučim, lova je kod mene!
Naravno nije samo kod mene, barem ne sva, nego je kod svih nas žilavih sitnozubana koji smo još uvijek uporni u življenju u ovoj državi. Eto, neugodno je, vrlo razumljivo, kao što je uvijek neugodno kad se čovjek osjeća otkrivenim.
Kako sam otkrio da su me (nas ) otkrili?
Zapravo čisto slučajno uopće ne razmišlajući o takovj mogućnosti. Neki dan sam tako prolazio kraj ZAP-a upravo u trenutku kad se uparkiravalo ono monstrum-vozilo koje donosi novac (tako sam bar ja zaključio). Ne znam da li ste imali prilike doživjeti tu scenu, radi se o nekakvom čudu nastalog is protuprirodne kopulacije “Neoplan Tourliner” autobusa s “Patria AMV ” oklopnim 8×8 vozilom, sve u policijsko plavoj boji te u pratnji nekoliko vozila popunjenih specijalnim policajcima. Opisano čudo ispušta prilično sablasne urlike iz svojih višetonskih sirena, a iz pratnje ispadaju robusni specijalci u punoj ratnoj spremi s isukanim šmajserima spremnim da pokose svu živu silu u “rejonu ZAP istok-zapad-sjever-jug”.
I tako dok sam zabezeknuto promatrao opisani desant približila mi se Ciganka (oliti Romkinja) s djetetom u naručju, kome su očito izvađene baterije obzirom da nije pokazivalo nikakakve znakove živosti što pokazuju standardna djeca, i zapitala me da joj udijelim ponešto love, navodno za kruh. Na to sam ja logično reagirao, očito još uvijek pod šokom scene sa specijalnim transportom koja se odvijala, i uputio je da lovu potraži kod dotičnih. Na moje iznanađenje mlada ciganka je takav prijedlog ignorirala i bez posebnih riječi otišla do sljedećih potencijalnih davatelja, starijeg bračnog para koji su upravo ulazili u parkirano vozilo i pokušavali pobjeći s mjesta desanta.
To je bio samo početak, kojeg u tom trenutku nisam bio uopće svjestan, a nastavilo je taj isti dan kad su me razni “djelatnici ispruženh ruku” presreli, što u kafiću, što na ulici, tražeći da im udijelim pokoju kunu za raznorazne potrebe. Vjerojatno se tu pojavio prvi crv sumnje kojeg i dalje nisam bio svjestan, a pravi šok i otrežnjenje se desilo u trenutku kad su mi pozvonili na vrata i zatražili da, na temelju nekakve zgužvane prljave fotokopije pitajbogačega, udjelim ponešto kuna. Poklopac na sve je došao kad su na televiziji zatražili od mene da nazovem neki broj i time doniram 6,15 kn za neku udrugu koja skrbi za posebne probleme djece i da ponovo nazovem neki drugi broj i sad doniram još 3,75 kn ili 5,05 kn za pomoć napuštenim životinjama.
Bogati, stvarno su me našli!
U tom trenutku sam shvatio svu svoju naivnost i glupost uvjerenja da sam nepronalazljiv. Očito da za profesionalno oko, a ovi koji žicaju lovu su pravi profesionalci, nije problem prepoznati u masi one kod kojih je stvarno lova. Ti isti profesionalci su potpuno mirno prolazili kraj one scene koju sam gore opisao i gdje sam bio uvjeren da se prenose čitave bale novčanica jednostavno jer kao profesionalci su bili svjesni da tamo love nema i da je to samo predstava ove naše jadne dekintirane države. Vjerojatno iz istih identičnih razloga isto tako nezainteresirano prolaze kraj Kulmerovog dvorca na Šestinama ili pokraj jedne kuće u Kozarčevoj ulici u Zagrebu . Eto kamion, specijalce i šmajsere, dvorce i vile ignoriraju, a mene, građanina vulgaris, odmah prepoznali kao onog kod kojeg je otišla sva ta lova koju država nema. Uh, Judinemukese!
Očito da nisu romski mališani jedini, svjestan je toga i naš financijski ministar Linić, kao što su toga zacijelo bili svjesni svi prethodni ministri istog resora.
No ostanimo na Liniću i njegovoj svjesnosti u popunjavanju državne kasice-prasice te krenimo malo unatrag:
Prva zanimljiva odluka iz koje je bila vidljiva njegova pronicljivost je bilo ukidanje mogućnosti firmama da PDV za troškove vezano uz osobna vozila, kao što je gorivo, prebiju s ostalim PDV-om. Takva odluka dovela je da je svako putovanje osobnim automobilom u vlasništvu firme postalo 25% skuplje. Očito da u mozgovima prosječnog traktoriste vožnja automobilom predstavlja luksuz, a svaki luksuz treba treba primjereno zveknuti porezom. To što mnogi se autom voze i gdje je više nego očito vezano uz njihovu djelatnost je nevažno jer za tim autom nije zakvačen plug, a i guza dotičnih putnika je je vrlo udobno smještena, puno udobnije nego u stražnjem dijelu pod tendom FAP-ovog kamiona gdje je i pravo mjesto nas pješadinaca. Naravno da je glupost standardnog poreznika svemirska i u toj gluposti nemogućnost odbijanja PDV-a je klepnula i taksiste koji svoje mušterije voze u osobnim automobilima, a ne u bagerima.
No treba ih razumjeti, državna blagajna je u masnom minusu i lovu treba panično nasmagati.
Zapravo tko god je imao želuca pratiti djelovanje ministarstva financija mogao se osvjedočiti nejvjerojatnoj kratkovidnoj maštovitosti u pronalaženju love u nas prosječnih pješadinaca. Objaviše tako popis dužnika, povećaše PDV, povećaše cijene svih energenata (sad HEP ne zna što bi s viškom para), uvedoše fiskalne blagajne za sve i svakoga.
Ovo posljednje je još jedna kretenarija obzirom da je svih strpalo u nivo birtaša ili trgovca.. Dakle izdao ti 5000 računa dnevno na 100 blagajni ili jedan mjesečno isto ti se piše, a nedajbog da ti netko želi platiti u gotovini jer si odmah moraš nabaviti fiskalnu blagajnu. No kažu da smo pred zakonom svi jednaki, a to je očito i kod izdavanja računa i možda nije loše shvatiti da sam tim zakonom postao jednak Todoriću i Kauflandu. Što je je, ipak to bar malo godi taštini iako mislim da nikad nisam htio biti jednak Todoriću. Svakako je tu važno naglasiti da svaka porezna promjena vuče za sobom nekakav trošak, ako ne drugo ono u prepravci izgleda računa.
No to sve očito nije dovoljno i sljedeći napad je usmjeren da sve obrtnike izjednači s našim najvećim “privrednim subjektima”. Dakle napišeš račun i odmah državi uplatiš PDV iako tko zna kad će ti biti plaćeno, ako će uopće biti plaćeno. Nadasve poticajno pogotovo u vremenima kad cijela privreda propada i upravo suprotno od onog što bi trebalo napraviti. No to mislimo mi sitnozubani jer Slavko i njegovi talibani dobro znaju da svaki obrtnik ima čarape, a tko je vidio obrtničke čarape u kojima ne stoji lova?
Kaže Slavko da ako netko ne plati ima sud koji će to pravovremeno riješiti u roku od nezanemarivih ponešto godina. Ta genijalno, pokrenuti spor za dug od 5-6.000 kn! Stvarno treba biti Grobničan ili suludo bogat da bi se krenulo u takvu avanturu i doznati u trenutku dobivene parnice da je tuženik od davno prestao postojati ili da smo 725. na redu za naplatu. Jasno zna to sve jako dobro i naš ministar i tu treba tražiti razlog tjeranja obrtnika da odmah plate PDV jer čekati da račun bude plaćen u najmanju ruku ulazi u mandat neke sljedeće vlade, a nju tko šiša. Računa se tako na spomenute novce iz čarapa koje će obrtnici izvući u nadi da će uspjeti i dalje poslovati obzirom da drugo ne znaju. Koliko će takvo čarapanje moći trajati je podosta neizvjesno, svakako puno manje nego što ministarstvo očekuje. No obzirom da naš porezni sustav od uvođenja demokracije funkcionira po sistemu “daj što daš” ova mjera je samo još jedna mjera kontinuiteta kretanja u istom identičnom krivom smjeru.
Možemo zaključiti da nam je financijski sustav kontinuiteta gdje se godinama uzima od vlastitih sitnozubana, najprije tvornice i svekolike nekretnine, zatim kroz primamljive kredite masa love, a da ti kupljeni stanovi u mnogim slučajevima neće pripasti onima koji su te kredite godinama plaćali. Uzimalo se iz porezne kase za nezasitne političke potrebe, što stranačke, a što individualne. Jasno da bi se moglo uzimati iz porezne blagajne trebalo je imati i neophodne poreze koji tu blagajnu pune i toga zasigurno nije nedostajalo svih ovih godina. Na nesreću ove vlade točka od koje se povećanjem poreza ne povećava stvarno ubrana količina novca je pređena, a taj prelazak je dodatno ubrzala svjetska kriza i sad imamo problem, a problem je da za vraćanje dugova treba se dodatno zaduživati. Nažalost to dodatno zaduživanje znači povećanje ukupnog duga i bojim se da je granica mogućeg povratka posuđenog isto tako pređena i jedino moguće rješenje je da se sve zaustavi i krene od početka u “tko je jamio – jamio!” logici.
Možda najučestalije citirano promatranje izvučeno iz Ibn Khaldunova djela jest zapravo početak socijologije gdje se objašnjava sustav uspona i pada civilizacija:
Kad društvo postane velika civilizacija (te vjerojatno i dominantna kultura u regiji), nakon njegove visoke točke slijedi razdoblje propasti obzirom da civilizacija postaje preopterećena luksuzom. To znači da je sljedeća kohezivna grupa koja osvaja propadajuću civilizaciju grupa barbara koji su neopterećeni luksuzom i materijalnim dobrima. Jednom kada barbari učvrste svoju kontrolu nad osvojenim društvom, bivaju privučeni rafiniranim aspektima poput pismenosti i umjetnosti, te ili asimiliraju ili prisvajaju takve kulturne običaje i zauzimaju isti identični položaj prethodne visoke kulture kao istu opterećenost luksuzom i materijalnim dobrima i slijednu dekadenciju. Ovdje se proces ponavlja i konačno nova skupina barbara osvaja prethodne barbare. Ciklus tih promjena je približno 3 generaciije, odnosno 120 godina.
Eto, sve su to već znali u XIV stoljeću, a u međuvremenu se nije ništa promijenilo, svakako ne u poreznom smilslu, jelte gospon ministar?