SIROTINJO I POPU SI TEŠKA

Iz naše arhive. Objavljeno 26. veljače 2013.

Piše: Emil Cipar:
Moji prvi dani u Slavoniji polako su prolazili. Nisam mogao shvatiti to što se oko mene događa i zašto mi nemamo ono što drugi imaju. Sestra Emilija se rodila i mama je prve pelene napravila od očeve stare košulje. Čista ekologija nastala iz čiste nužde.

Škola je postala za mene horor. Imao sam osjećaj kako svi svoje osobne frustove istresaju samo na meni, kao da sam ja kriv što smo siromašni, što smo Bosanci i što moram nositi kožne hlače, dio folklorne nošnje Nijemaca iz Sudeta, zbog kojih su mi se svi smijali.

„Čovječe sjeti se da si prah i da ćeš prahom postati“. Kada god sam kasnije čuo ovaj mudri savjet iz Biblije mene je to uvijek asociralo na moje prve dane u Hrvatskoj. Sitnijim, manjim i jadnijim nego što sam ja tada bio ne može se više biti.

Nikada nisam pitao roditelje zbog čega smo se morali seliti iz Bosne, ali kasnije sam to doznao od drugih. Po strogim familijarnim slovačkim pravilima, sinovi koji izuče neki zanat morali su napustiti kuću, jer u njoj nije bilo mjesta za sve, a moj otac je izučio stolarski zanat.

Osim što je moj otac izučio zanat, počinio je još jedan smrtni grijeh …oženio je Čehinju, a to se ne prašta tako lako. U slovačkoj kući snaha Čehinja …to stvarno ne ide! Da je bar Poljakinja ili Ukrajinka …ajde de, ali Čehinja …to je već previše.

I seli se Miroslave! Pokupi to što imaš i seli!

A puno se nije imalo. Žena, dijete, hoblbank, nešto alata… Gradilište je već prije kupljeno od novaca što su  ih roditelji dobili za kravu koju je mama dovela u miraz.

I tako …bližila se zima 1956. a mi bez ikakvih zaliha drva, hrane i novaca. Tko se u tim okolnostima mogao brinuti o mojim socijalnim problemima u školi. Nije bilo pitanje kako živjeti, pitanje je bilo …kako preživjeti.

Osim Joze i Adama nitko drugi u školi, a niti u susjedstvu nije se htio družiti sa mnom. Na putu u školu i iz škole moji suseljani izvrgavali su ruglu moju odjeću i moj govor, pa sam i ja njih izbjegavao. Sestra koja se tek bila rodila često je pobolijevala …doktoru se nije moglo ići jer tata nije nigdje radio pa nije bilo osiguranja.

Nije mi se išlo u školu, ali tko te pitao. Domaće zadaće sam uredno pisao iako sam znao da ih učiteljica neće nikada pogledati. Jedino društvo bile su mi knjige, istina rijetke koje je otac negdje uspio nabaviti. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku.

Božić te godine proslavljen je uz pečenog šarana iz Mrsunje, kojega je tata dobio od Štefe Kljufasa iz Slobodnice za popravljene šaraglje na kolima. Mislim da darove ne moram ni spomijati …njih jednostavno nije bilo. Bor od borovice na hoblbanku, malo talašike od ručnog hoblića, koja se bila smotala u spiralu, pa je izgledala kao nakit, malo slame ispod stola i puno, puno neimaštine i neizvjesnosti.

Drugi dan nove 1957. godine išao župnik Lucić iz Slobodnice svetiti kuće u Bartolovcima. Običaj je da domaćin dočeka svećenika pred kućom. I otac jadan izašao na put ispred naše tek sagrađene kućice. Ni plota ni kapije, ni ograđenog dvorišta nije bilo.

Povorka …župnik, dva ministranta i zvonar su se približavali putem. Župnik je nešto upitao zvonara, ovaj pogledao u bilježnicu i odmahnuo glavom. Povorka je prošla pored oca. Nitko se nije udostojio ni pogledati ga.

Naravno da su to vidjeli svi susjedi. Koje sramote …ni pop im ne ide u kuću jer nisu platili lukno.

E sirotinjo i Bogu si teška. Dobro …Bogu možda baš i ne, ali debelom popu …sigurno.

I tko zna kamo bi odvelo ovo vječno ponižavanje da jednoga dana u školu u Sibinju nije došla inspekcija. Najavljena je par dana ranije kako bi učenici toga dana došli u školu posebno čisti i sa uredno napisanim zadaćama. Knjige su se uokvirivale, ispravljale „magareće uši“ na listovima, čistili i obrezivali nokti…

U razredu neka napetost. Učiteljica …i sama vidno uzbuđena, upozoravala nas je da se ne uzbuđujemo, nego da staloženo i mirno odgovaramo na pitanja. I inspektori su ljudi, neće nas pojesti …i tako te priče.

I uđoše u naš razred. Dva starija gospodina u pratnji Čipe …direktora škole. Čipo se prezivao Magić, ali svi su ga zvali Čipo.

Jedan od inspektora nas je pozdravio i isto pričao da se ne moramo ništa bojati …ne jedu oni ljude, oni samo rade svoj posao i tako to. I još je rekao kako oni ne ocjenjuju nas nego našu učiteljicu, našeg direktora i našu školu i jesu li nam dobro prenijeli znanje, brinu li se o nama… Ako imamo bilo kakav prigovor na njihov rad možemo ga slobodno reći.

Nitko nije imao prigovor …sve je bilo u najboljem redu!

Do danas nisam malom Emilu oprostio kukavičluk što se tada nije javio. Kasniji slijed događaja pokazao je kako je to bilo ispravno. Danas se takvo ponašanje naziva taktiziranjem, politikom… i vrlo je cijenjeno, ali za mene je to bio i ostao kukavičluk.

I onda su počeli od prve klupe pregledavati bilježnice, netko je trebao nešto pročitati, nakon čega bi ga jedan od inspektora pohvalio, a drugi je nešto upisao u svoju bilježnicu. Direktor je imao nasmijanu facu i ja sam ga tada prvi puta vidio nasmijanog …inače je uvijek bio namrgođen.

Onaj što je pisao nešto u bilježnicu uputi se prema zadnjem redu. Učiteljica se skamenila i počela prevrtati očima kao da kaže …samo to ne …do sada je sve prošlo u najboljem redu!

Lik koji je nešto upisivao u bilježnicu uzme u ruku moju bilježnicu sa domaćim zadaćama. Sve je bilo lijepo i uredno napisano i nigdje nije bilo magarećih ušiju. Bilježnica uredno uokvirena novinskim papirom. Jedini problem je bio što u njoj nigdje nije bilo nekog znaka da je to učiteljica već prije ikada vidjela.

Otvori mi čitanku na nekom štivu kojega smo već bili prešli i kaže da čitam. Ja sam …nekako nagonski, osjetio svoju šansu i čitao sam bez zamuckivanja …tečno i glasno. Nakon par rečenica inspektor izabere drugo štivo koje još nismo prešli i opet mi kaže da čitam.

I opet isto …ja čitam tečno bez zastajkivanja.

Onaj drugi inspektor šapne nešto ravnatelju, ovaj iziđe i uskoro se vrati sa nekom …meni potpuno nepoznatom knjigom. Dadoše mi i nju na čitanje i ja počeh čitati opet tečno, jasno glasno i razgovijetno: … Šta se b’jeli u gori zelenoj? Al’je snijeg, al’su labudovi? Da je snijeg, već bi okopnio, Labudovi već bi poletjeli…

Inspektori i direktor me pohvališe i rekoše da sjednem. Nakon toga iziđu iz razreda svi …inspektori, direktor učiteljica…

U razredu muk …svi su gledali u mene. Kakvi su pogledi bili od ostalih ne znam, ali znam da su Joza i Adam bili ponosni na mene. To su kasnije bezbroj puta i dokazali.

Nakon nekog vremena vrati se učiteljica i kaže mi da trebam ići kod ravnatelja. Ovaj me primio jako ljubazno rekao mi da sjednem i pitao me od kada znam čitati, tko me je naučio, kako i gdje živimo, koga još imam kod kuće …i tako to. Kod njega sam na stolu primijetio i onu knjigu koju nikada prije nisam vidio i iz koje sam čitao. Hasanagica i druge narodne pjesme …pisalo je na njoj.

Direktor je primijetio moj pogled prema knjizi. Reče mi da idem u razred.

Kad sam se vratio učiteljica mi pokaže na jedno mjesto u drugom redu i reče mi da od sada tu sjedim i da je to moje novo mjesto. Moja torba je već bila premještena u novu klupu.

Previše toga odjednom. Pogledao sam u zadnju klupu prema Jozi i Adamu, ali oni se samo nasmijaše.

Na kraju nastave toga dana pozva me ravnatelj još jednom u ured i reče mi da kažem ocu neka dođe u školu taj dan.

Teško je opisati kako sam se osjećao toga dana i kasnije. Otac je dobio neki posao u školi …popravljati inventar i tako to. Nije to bio stalan posao, ali bio je posao i bio je plaćen.

A učiteljica me odjednom zavoljela, postao sam njen miljenik. Pozvala me i u svoj stan na sibinjskoj željezničkoj stanici, ponudila kolačima… Njen muž bio je šef stanice.

Opet jedna potpuno nova situacija na koju se valjalo naviknuti. Na svu sreću uskoro je počelo zimsko ferije koje je tada počinjalo sredinom siječnja.

Na polugodištu sam prošao s odličnim. Tko bi to još prije par dana mogao slutiti.

Posljednjeg dana nastave u prvom polugodištu u razred je ušao ravnatelj i obratio se meni:

–Za odličan uspjeh i primjerno vladanje poklanjam ti ovu knjigu! I predao mi u ruke Hasanagicu i druge narodne pjesme.

Rekao je još nešto ali to nisam zapamtio. Jedva sam čekao da dođem kući i pokažem knjigu roditeljima. Bila je to moja prva knjiga u kasnije relativno velikoj privatnoj biblioteci.

Ne sjećam se detalja kako je bilo kad sam došao kući, ali se sjećam slike od nekoliko sati kasnije.

Bio je već mrak, ali petrolejka još nije bila upaljena. U fijaker-šporetu je pucketala vatra i kolutovi na njemu propuštali su svjetlost koja se vidjela na stropu. Sjedio sam između roditelja na sećiji, a ispred nas u kolijevci, koju je otac napravio, ležala je sestra Emilija. Nismo razgovarali …svatko od nas je mislio svoje. Mama me je milovala po kosi, otac je pušio, a ja sam u rukama držao Hasanagicu i druge narodne pjesme.

Nekako mi se život odjednom počeo sviđati.

VJEČNO GLADAN …prvi dio: Bosanci sve pokradoše