napisala: Branka Kandić Splavski
Bila sam kuštrava crnokosa djevojčica u bijelim dokoljenicama, što je povazdan, po cijelom vrtu, skupljala prazne puževe kućice, a potom bi ih zakapala među korijenje rascvjetanih grmova perunika u dnu dvorišta.
Tada sam, svim svojim malim srcem, vjerovala da će “ono nešto” što se iz nekoć živih puževa sakrilo i uvuklo u šupljine tih ljuski, da će “to nešto” polako izaći, prijeći i premjestiti se u žilice korijenja, a onda se, stapkama, uspeti sve do plavih latica.
Od toga će one postati još baršunastije, jedrije i dugovječnije, a njihove boje blistavije, sjajnije i nebeski sretne …kao pogled novorođenčeta.
Možda su baš zato naše perunike i bile najljepše u ulici?
Kasnije sam “to nešto” očekivala i tražila u lijekovima koje sam propisivala svojim pacijentima.
A sada znam da “to nešto” obitava i skriva se među recima svake lijepe bajke.
Ne zaboravimo da bajke dolaze iz besmrtne zemlje Onkraja, gdje, kao u puževoj kućici, vremena čuvaju svoja čuda, snove i nade …
Po čitanju, “to nešto”iz bajke, potiho se izvije, odvoji i bešumno pretoči u žilice bića koja odumiru i venu.
“To nešto” unijet će im svjetlucavu modrinu i zrnca čarolije u dah života što im blijedi.
Hoće.
Zasigurno hoće.
Kao i onim perunikama, nekoć.