Iz drugih medija …www.črčkarije.com
Marko Sladić
Što vam se mota po glavi kada čujete pojam “selo”? Sigurno gacanje do koljena u blatu, kokoši, krave, prasci, starinski običaji, kobasice, seoske krčmetine, narodno kolo i babe zavijene u crno. Nisam bio daleko, zar ne?! No, budimo načisto, takvog “pravog” sela više nema, izumrlo je i to potpuno.
Danas je selo kod nas moderno naselje sa školom, parkom, trgovinom, asfaltiranom cestom i autobusnom linijom, a ono što je bilo nekada, ostalo je samo u pričama naših starih i na njihovim crno bijelim fotografijama brižno čuvanim u starim kutijama keksa ili cipela.
Upravo to imao sam prilike doživjeti i sam u jednom domaćinstvu dok sam istraživao Međimurje u potrazi za selom i njegovim običajima.
Uz kavu, kolače i bezbrojne stare fotografije već pojedene od godina i vremena, slušao sam priče kako se živjelo u međimurskom kraju u vrijeme i nakon 2. svjetskog rata.
Gdje su mladi ljubovali i što se radilo kad se nije radilo u polju ili čuvalo krave. No, to mi nije bilo dovoljno, htio sam saznati puno više! Htio sam život tog vremena opipati golim rukama, pomirisati ga i stvarno doživjeti kako je bilo nekada. Na sreću, to sam i mogao ostvariti jer se stare štale, sjenare i drvare još uvijek nalaze iza gotovo svake seoske kuće.
U rijetkim se štalama danas mogu naći krave i svinje, no ja sam imao sreće jer sam ušao baš u onu u kojoj su prebivale svinje, možda jedine preostale u selu, ispričavam se, u naselju. Unutra su oljušteni zidovi, a pod je izgažen i izlizan od stogodišnjeg hodanja po njemu.
Pokraj štale nalazi se velika drvena sjenara, prekrivena prastarim crijepovima, široka valjda 15 i visoka oko 7 metara. Pogurao sam ogromna klizna vrata (izrađena u modernije doba), ušao unutra i otkrio blago sela za kojim zasigurno žude današnji lovci na starine.
Bilo je tamo svega, od starih kotača zaprežnih kola, bačvi, kosa za travu, drvenih grablji, pletenih košara, karijola pa sve do raznog alata porazbacanog naokolo. Naročito me se dojmilo sijeno koje je u balama uredno bilo posloženo pokraj nekakvog velikog radnog stroja za kojeg nisam znao što je jer je bio prekriven bodljikavom teškom dekom.
Ispod deke, koju sam teškom mukom maknuo, bio je crveni traktor, valjda još iz vremena rata, oznake “Massey-Ferguson”. Zahvaljujući modernoj tehnologiji, odmah sam ga istražio na internetu i saznao kako je taj stroj stvarno opaka pila među traktorima.
Proizveden je u Engleskoj dok je kraljica Elizabeta II još bila pravi komad, a ono što mi je zapelo za oko bila je mala metalna pločica na kojoj su se nalazili silni brojevi, poredani jedan ispod drugog. Bili su to patenti, više od 50 godina stare, kompanije koja danas posluje pod imenom “AGCO” sa sjedištem u Duluthu, američkoj saveznoj državi Georgia.
Sjenara je vonjala po drvu, sijenu, kukuruzu, orasima, jednom riječju po selu. Uz sjenaru, na seoskom se dvorištu obavezno nalazio veliki pleteni kukuružnjak. Nažalost, ovaj kojeg sam ja tada gledao, bio je prazan.
U mislima mi je proletjelo pitanje: “Kada je uopće zadnji put bio kukuruzom napunjen do vrha?” Vjerojatno jako davno dok još nije bilo ni cesta po kojima danas bicikli, kao prvo prijevozno sredstvo ovoga kraja, šibaju sto na sat.
Zadnji paviljon ovog seoskog muzeja pustio sam za kraj, a radi se o drvari ili drvarnici. To pak je ostava ponajprije za drva, ali i razni alat kojeg je ova bila prepuna te svega ostalog što se nigdje drugdje nije moglo ugurati.
Najzanimljiviji su mi bili stari prašnjavi bicikli i njihovi veliki kotači. Možda mi neki drugi put ostane više vremena pa ću skinuti jedan s drvenog zida i provozati se na njemu po današnjem selu.